Kopiranje autorskih radova dozvoljeno je jedino za privatnu upotrebu, BEZ IZMJENA, KOMPLETNO, S ORIGINALNIM NASLOVOM I S NAVEDENIM IMENOM AUTORA! U tom obliku i na taj način radovi se smiju stavljati na nekomercijalne stranice, blogove, forume... Dozvoljena je upotreba i u edukativne i slične svrhe ali ne komercijalno. Za to se, molim vas, javite autoru preko stranice za kontakt, kao i za korištenje sadržaja za čitanje ili recitiranje na priredbama i natječajima. Želite li sadržaje umnožavati, na bilo koji način komercijalno distribuirati pjesme ili priče, tiskati, uglazbljivati, podrazumijeva se da je neophodan kontakt radi dogovora. Upotreba tih materijala koja nije u skladu s navedenim podliježe Zakonu o autorskom pravu i moralnom pravu vlasnika.
"Ne srdi se, Zagreb, na me!", Radio Martin, "Igračka vjetrova", 2007.:
Ak bu vam ovde bilo pri duši milo, prosim lepo, prosledite:
"
Poezija na ovoj stranici nije na standardnom hrvatskom jeziku nego na kajkavskom (uglavnom na zagrebačkom dijalektu i ponešto na zagorskim, prigorskim, turopoljskim) pa je to
zato rodoljubno-domoljubna poezija, bez obzira na temu pojedine pjesme.
(XIV Festival "KAJ - Kustošija 2005.", Zagreb, tiskano u istoimenom zborniku;
(Radio Martin, 2007., emisija "Igračka vjetrova";
Cest is d'best festival, Zagreb 2008.)
Španciram se po Gorici, nemam za pivu.
Bogme je pripeklo, svi beže u hlad.
Raskopčal sam šulju, natikače vlečem,
isplazil sam jezik, al plazim kroz grad.
Španciram i pesekima salutiram
koji na mene iz dvorišta laju.
Kad sedne plaća popil bum pivu
di god me konobarice znaju.
U Kolodvorskoj su jedna vrata
kraj kojih bum se navek smucal,
al da me ne bi oterali ko tata,
nigdar nebum na njih pokucal.
Španciram i pesekima salutiram
koji na mene iz dvorišta laju.
I fućkam baladu jednoj curi
po celom lepom turopoljskom kraju.
Španceram se po Gorice, nemam za pivu.
Bogme je pripeklo, si bežiju f hload.
Raskopčal sem rubaču, natikače vlečem,
isplazil sem jezik, al plazim čez groad.
Španceram i pesekima saluteram
teri na me z dvorišča loaju.
Da sedne ploača popil bum pivu
gdie god me kelnerice znoaju.
Vu Kolodvorske su jena vroata
vuz tere se bum naviek smucal,
al da me ne bi otirali kak toata
Nigdoar ne bum na njih pokucal.
Španceram i pesekima saluteram
koji na me z dvorišča loaju.
I fučkam baladu jenoj curi
Po cielom liepom turopolskom kraju.
Ak bi, Jana, z menuj zamuž iti štela,
nigdar onda nebuš podišala morje.
Al buš bormeš večkrat z jagli bažul jela,
ne bum zdaj povedal ono kaj je gorje.
Zanavek pozabi rinčice i čvarke,
nigdar ne buš, mila, videla Pariza.
Al dok buš po zimi zbirala suharke,
hpoznala buš našu lepu hustu zbliza.
Hižica je naša kak Bog zapoveda
i zahod je odma tu prek vu trnacu.
Ni ti je pri nami neka velka beda,
za ženidbu bumo spekli jenu racu.
Tri racice lepe f potoku se hlade,
a dve žuge hude za rit grizu tate.
Gujdica je hčera baš dobila mlade,
se to, draga puca, čaka samo na te.
Mama je kak puter, dobra je i blaga,
nema gdo okapat, oče joj se sneje,
po male je več ju ostavila snaga
pa je se zarasle do Brckove meje.
A najvažneše je kaj ti oču reči,
to je, draga Jana, da te baš fest mam rad.
Samo na te mislim gda god idem leči,
navek bum rad te mel baš tak kak i sad.
Po Dubravi i po okolici
prve proljetne cure sam lovil.
Sećam se kak da je to bilo jučer
i, bogme, za dobrog lovca sam slovil.
Neke bi mi potrajale dva-tri dana,
neke sam vlovil i odma pustil.
Tu i tam del neku bolju u rezervu
pa bi se z njom prek leta hrustil.
Po Dubravi i po Studentskom gradu
koju god bi vlovil, za grmlje sam pelal.
Posekli su grmlje, tam su sad hiže,
pa vam neću reći kaj sam z njima delal.
Po Dubravi Gornjoj i po Dolnjoj,
najlepše ivančice bral pa vrgnul,
tak dugo dok si jedamput nisam
na jednom cveteku skoro ruku ftrgnul.
Taj zadnji lov me je skupo koštal,
u njemu sam na horuk glavu zgubil,
pa sam, tam negde, u Gornjoj Dubravi,
žilavoga cveteka, na koncu, snubil.
Po Dubravi i po okolici
sad drugi lovci druge cure love.
Vraćam se u sadašnjost u idućem redu
jer me moja zadnja na obed zove.
Rodil sam se iznad Zagreba, na bregu,
srećom me i tugom darival je taj grad.
Pedeset pet let z njim u suncu, po snegu,
kak sedi bum purger tu umrl sretan, mlad.
Jer Zagreb te voli ak mu to dozvoliš,
jer Zagreb moj nežno svoju decu grli.
Umrl buš spokojan ak ti njega voliš,
kak svi tvoji dragi kaj su v njemu mrli.
Nisu Zagreb samo ulice i zgrade,
ma nisu to samo ni Maksimir i Cmrok!
Reči "Kak si, rista?!" kaj mi uho slade
i smešak mi šire kad otpovrnem "Bok!"
Kad me hudi vetar u tuđini brije,
moj Zagreb me zove - "Vrni se čim prije!"
Pjesmu "Pajdašice" napisao sam prema glazbenom konceptu
(glazba i aranžman Ivan Nestić)
za Vokalni sastav "Jane" iz Velike Gorice. S veseljem, jer su mi
"Jane" drage. Kvalitetne pjevačice, mogu pjevati i solo i
zajedno, bilo što. Prepune su medalja i priznanja s brojnih
nastupa širom Hrvatske i svijeta.
Pjesma je izvedena
na "2. velikogoričkom glazbenom festivalu 2009". Ovo je
prva, integralna, verzija koja je bila predugačka za izvedbu jer po
propozicijama skladba ne smije trajati duže od 3,5 min. Pjesmu sam
kasnije skratio.
Pajdašice
Zestale se pajdašice v birtije Kravarskem
(kuma Kata, teta Jaga, debela Jela,
stara Bara, pokojnega Jože Mara,
s Kozjače Klara, šepava Dora,
Jalža, Štefa, Roža, Zora,
črna Dana, strina Jana),
se su tu na staru navadu.
Dok je Lojzek rundu nesel,
strina Jana im je rekla
da je Slava fest betežna
i od toga je kak stekla.
Se ju žiga, svud probada,
nemre jesti, nemre piti,
duša joj je na jeziku
a doktoru neće iti.
Moramo ju mam posetit ak joj je tak hudo,
dež je prestal, fajrunt, dekle, Čakanec nas čaka.
Lojzek, daj nam spremi putnu, kaj bi bilo čudo
ak do Slave, skroz prek brega, ne bu žejna saka.
Digle su se se kak jena, prešle su ze sela,
tu i tam bi z tere flaše potegnule male.
Jana se je spopiknula, hudo je preklela,
guklec si je dupli zela, još je dost ostale.
Gda su na pol puta bile, popevat su stale
o živlejnu i o smrti, o hudoj sudbini,
o trseku i o Slavi teru rad su male,
o Bogeku razapetom negda vu davnini.
Najemput su špota čule da su došle bliže,
kroz oblok je glas dohajal iz Slavine iže.
Do to larma okol plota,
je l' to blago, je l' su tati?!
Špot je, bogme, i sramota
da betežna nemrem spati!
Pajdašice tvoje, Slava,
došle smo te vižitirat.
Dej si popi, bu ti bolše,
same naj nas mam potirat!
Nemrem ja sad pune piti,
jamrala je teta Slava,
naspete mi za dva prsta
od više me boli glava.
Dve kupice si je spila
a i trejtu je pozvala.
Mam je Slava fletna bila
i po iže tancat stala.
U drvenoj hižici na kraju velegrada
živel je dečec na kruha-masti-luka.
U šumu je bežal kad bi došel z škole,
čim bi ga podragala drage mame ruka.
Čušpajza je bilo, to bi šalabrcnul
pa bi odma s pesekom pobegel nekam van,
al, kad bi se posle gladan doma vrnul,
kruha-masti-luka bi spasilo dan.
Dok je još sa strelicama glumil Indijanca,
i posle, dok je tajno curičke zagledaval,
kruha-masti-luka je uvek dobro došlo
kad god bi mu od gladi moral splašnjaval.
Ak doma osim njega ne bi nikog bilo,
i sam si je znal složiti kruha-masti-luka.
Al nikad mu ta šnita tak fina nije bila
ko kad bi ju namazala drage mame ruka.
Tu su kombinaciju i bogovi valda jeli,
niš drugo mu nije onda tak išlo u slast.
Al kruha-masti-luka već dugo nije probal
jer davno su mu doktori zabranili mast.
Nema više ni te šume, nema Vinetua,
ni drvene hižice na kraju velegrada.
Sto hiljada novih kuća zagrebačkih predgrađa -
kruha-masti-luka jel još iko ima rada?
kad si sednem na dupli espreso
(a zakaj si ne bi i lozu trgnul)
na terasu nekog birca
možda kod barbare ili de god
i glumim tura
onak ofrlje rit na kraj stolca
leđa na trifrtalj deset
a lasi kak rogi strše
a papci vire z druge strane stola
(osečam se ko doma)
topli rujanski vetar
dofura mi suhi list kestena
iz zagrebačke
i potseti me
da i ovo leto ide kraju
i počmem gruntati
o gljivama iz turopoljskog luga
zdinstanima z jajcima i z lukom
Zgubil sam češalj.
Kaj bu ova dobra za legitimaciju?
i počmem gruntati
o cveču i lampašima
jer sisvete su skoro tu
i počmem gruntati
o svojim milima
i čini mi se
da sede z menom ovde
žlabraju
potkubavaju
zakaj se nisam počešljal vjutro
i onda zakričim
a kaj je to vas briga
a konobar me belo pogleda
u prolazu
a meni je sve ravno
od plesa
prek visokog brega
de opče nema brega
do kurilovca
jer takav je naš kraj
kak god
možda sam i fulal temu
štel sam samo reči
da je lepa jesen
u mojoj gorici
Sečam se grandioznoga Karlovoga mosta
kad sam se u Prag ko turist dopelal.
Al fala, imam ja drvenjak prek kanala
i Turopoljski lug, odma tam prek,
de sam s pajdašima roštilja delal.
Slikal sam se pod jednim karpatskim bregom,
setim se kak da tam sam sad,
na bregu je famozni Drakulin dvorac.
Al odma, u glavi, kipec mi se javi
kak vatromet obasjava Lukavec grad.
Kak sam z Leithagebirge gledal Železno
i rit močil v Nežiderskom, sečam se sega,
al to me baš ne dira, vrag mi ne da mira,
dojde mi kak sam, da bi ribe lovil,
pelal se kroz Bunu na Kupu, prek brega.
Lepih se slikica od svud sečam,
med vuha sam ih spremal sva ta leta,
al de god sam bil, kaj god da sam delal,
hodal, sedel, ležal, pogled je navek bežal
tam de nad horizontom kruži Lucija sveta.
(Napomena: Sveta Lucija je zaštitnica Velike Gorice.)