Ivica Smolec - Kratke priče

KRATKE PRIČE

Ove priče besplatno nudim za čitanje na internetu. Kopiranje i distribucija u komercijalne svrhe, u bilo kojem obliku (elektroničkom, tiskanom, zvučnom) dozvoljeno je samo uz dopuštenje autora, bez izmjena i uz navedeno ime autora.

Princeza

Noćni ribolov

Večer u parku

Najbolja espreso kava u mom životu

One frezije

Volim ju, mislim

     Popravila je nabore svoje haljine i namjestila se udobnije na klupi. Pogled joj je šarao površinom bistrog jezerca kojim su klizili labudovi, ponosno uspravljenih elegantnih vratova. Nije ih skoro ni primjećivala, misli su joj bile negdje drugdje. Povremeno bi okrenula ljupku glavicu i stresla njome da s očiju makne smeđi pramen koji joj je zaklanjao pogled na stazu između drveća. Ova kopča za kosu nije baš dobra, morat će reći guvernanti da joj nabavi bolju.
     Dugo je tako sjedila u iščekivanju. Kad se pojavi, željela je izgledati lijepo, poželjno, zamamno, da ne odbije od sebe nečim njegovo ponosno srce. Jer on nije bilo kakav princ, on će izabrati samo neku ravnu sebi. Znala je da ga je dostojna, samo neka joj pruži priliku da mu to dokaže. Znala je da je lijepa ali zadivit će ga ona i drugim svojim osobinama od kojih ne svjetluca samo oko nego i srce. Da je pametna, svi su ju u to uvjeravali. Uvidjet će i da je ponosna kao što princeza i mora biti. Kad ju odvede u svoj dvorac, dokazat će da je čast obostrana.
     Možda je malo premlada za udaju ali je spremna. Konačno, lijepi prinčevi ne nalaze se tako lako, ne jašu svaki čas ovim parkom.
     Sunce se spustilo na brda, žabe su započele razgovor. Stazica je utonula u sjene, tiha. Nikakvog topota kopita. Izgleda da on ni danas neće proći ovuda. Nije važno, čekat će ga ona i sutra, i preksutra, i koliko god treba. Kad dođe, bit će spremna.
     Iz tih misli prenula ju je škripa starih daščanih vrata i nježni tatin glas.
     - Princezo, dođi, kupus je kuhan!
     Uznemirile su se patke u mlaki i počele se glasati, a ona je uzdahnula, ustala sa panja, popravila haljinicu da se čim manje vidi zakrpa i krenula na večeru. Ipak je još jednom bacila pogled na stazu koja se gubila u tami između prašnog grmlja i osušenih akacija.

Ivica Smolec, 2006..

Na početak stranice

Drhtim od uzbuđenja. Odlučio sam - nakon dugo vremena, noćas ću opet na vodu. Pripremam pribor i potrepštine: štapovi, sandučić sa sitnim priborom, žganci, baterijska svjetiljka, sredstvo za odbijanje komaraca, prijenosni hladnjak s tri piva... Samo da nešto ne zaboravim.
     Zadnjih je dana tipično ljetno vrijeme – vrući, sunčani dani, ugodno svježe noći. Vlage u zraku malo previše, tlak zraka visok i stabilan. Vjetra nema. Možda će gristi? Najvažnije je da nađem dobro mjesto na vodi. Voda je niska, sigurno se pokazala ona šljunčana plažica na malom jezeru.
     Parkiram podaleko od jezera i od plažice. Jezero je tiho, glatko. Zlatna, topla voda baca mi u oči pregršt sunčevih zraka. Sunce se smije: “A, evo tebe, dugo te nije bilo! Malo ću te gledati pa odlazim, a ti se dalje snalazi sam!”
     I stvarno, dok raspremam pribor i trudim se napraviti moje privremeno boravište čim ugodnijim, suncu se sklapaju oči. Bacam šaku kukuruza za primamljivanje ribe, daleko koliko mogu, tamo gdje mislim zabaciti udice. Štropot zrnja po vodi podsjeća na pljusak, budi želju za toplom ljetnom kišom koje već dugo nije bilo. Čudaka to ne uznemiruje. Zijeva, trepne, prolijeva još malo zlata po vodi i nestaje iza krošanja.
     Bok, sunce! Vidimo se ujutro!Ostao sam sam. Na jezeru ni žive duše. Sutra je radni dan, drugi ribiči čekaju vikend. Kupači su se razišli još prije mog dolaska. Ipak, pomalo postajem svjestan bujnog života oko mene. Nakon početnog nepovjerenja i muka, društvo me prihvaća. Najprije bojažljivo i ispitivački, a zatim sve glasnije i odlučnije, kreće razgovor žaba. Pridružuju im se kosovi, vrapčje društvo okupira grane pored mene. Ti neumorni brbljavci uvijek imaju još nešto za reći, svaki od njih misli da o temi zna više. Leteći, jarko ljubičasti insekti slijeću i polijeću sa svojih heliodroma, lišća lokvanja. Je li im to zadnji dan života? Iz vode viri glava kornjače, radoznalo me promatra. Ne miče se čak ni kad zabacujem udice.
Crveni vršci mojih pera vire iz vode, mirno, kao štapići mikada zabodeni u glinu. Gledam u njih neko vrijeme, čekajući da se barem malo pomaknu, zatitraju, krenu. Ništa. Pogled mi odluta. Površina vode skoro neprimjetno titra u sumraku. Voda je živa, tiho diše kraj mene. “Starče, odi doma spavati! Viš da se svi spremaju na san. Kaj ti to treba da tu probdiješ noć?”
     Stvarno, moja se okolina utišala, stanovnici jezera i obale traže zaklone u lišću i travi, zaklone u kojima će moći spavati bez straha za život. Ova nježna nadolazeća noć pružit će im slatki san samo ako se najprije pobrinu za svoju sigurnost. Ali, neki se tek sad bude. Najprije komarci. Mažem svoje gole udove i lice sredstvom koje bi ih trebalo držati na distanci.
    Još se nije sasvim spustio mrak, a moj stari drug već se diže iznad šumice s istočne strane i događa se čarolija. Do nedavno zlatna, voda se sve više srebri. Mjesec me pozdravlja kroz izmaglicu: “Stari moj, dugo te nije bilo! Skoro sam ti i facu zaboravil! Noćas bumo razgovarali ili barem meditirali zajedno, nadam se. Drago mi je da si opet tu!”
     Bok, mesec! Dobro izgledaš, čim si stariji tim si lepši!
     Pričamo. Prisjećam se naših zadnjih susreta od prije godinu dana. Bilo je to nedugo nakon što je umro moj sin jedinac. Svi su mi tada, naravno, izrazili sućut, ali su nakon nekoliko dana već pričali viceve u mom prisustvu. Dolazio sam tada nekoliko puta ovamo na noćni ribolov. Mjesec je svaki puta razgovarao sa mnom, plakao sa mnom, tješio me, hrabrio.
     “Frend, vidim da si opet onaj stari. Drago mi je. Falil si mi. S tobom mi nikad nije dosadno.”
     Tu sam, rista! Fala ti za sve! Kaj ima novog?
     Provjeravam mamac na udici na većem štapu. Kuglica žganca se razmočila i samo je dio još gore. Stavljam novi. Nakratko moram posvijetliti da pronađem krpu u koju su umotani žganci. Gasim svjetiljku, mjesec se više ne vidi. Prekrivaju ga tanki, poluprozirni oblaci i samo prigušeno svjetlo na nebu, aureola oko oblaka, odaje gdje se nalazi. Čekam da se pojavi, da nastavimo razgovor, ali oblaci ga uporno skrivaju. Malo dalje na nebu, sve više zvijezda smije se svojim tajanstvenim kristalnim zveketom, gledajući me iz neizmjernih dubina svemira. Ne izgledaju spremne za razgovor. Ne gledaju me neprijateljski, ali su strašno daleke, hladne, strane, nedodirljive. Oslovljavam ih ali čini se da me ne čuju. Ipak, nakon nekog vremena do mene dopire tihi, vrckavi šapat na nepoznatom jeziku, koji konačno na neki način uspijevam razumjeti. “Tužan si, čovječe. Preni se, lijepa je noć a ljudski život je kratak.”
     Zbunjen, ništa ne odgovaram. Jesam li zaista tužan? Zašto bih bio? Imam topli dom, cijenjen sam u društvu, uživam u ovom prekrasnom noćnom ribolovu... Da, želio bih ja i svašta što ne mogu imati, želio bih putovati, igrati se s unucima, želio bih da me dobra i draga žena poljubi kad se sutra ujutro vratim kući.
Ali, trebalo bi mi više od jednog cijelog života za sve što želim. A i ovaj više neće trajati predugo.
     Da, želio bih ljubav.
     Čučnem i uranjam ruku u toplu vodu, da sperem prljavštinu od žganaca, a voda ju blago obuhvaća, ne puštajući da ju izvučem.
     Plačem.
     Plačem očima i grlom, iako vele da to nije muški. Muškarci trebaju plakati samo dušom. Kad muškarac plače, samo bi on trebao znati da plače. I nitko drugi. Pa dobro, nitko me ne vidi, nitko se ne ruga. Smirujem se i voda mi pušta ruku. Krijesnica proleti pored mene.
     Ljepotice mala, zamijeni mi mjesec. Tako sam sam, pričaj sa mnom!
     Ali krijesnica ne razumije ili ne čuje. Svijetla točkica nestaje u mraku. Druga točkica, moje svjetleće pero, treperi, zajedno sa svojim odrazom, na vodi koju sam lagano zaljuljao izvlačeći ruku. Uskoro se smiruje voda, smiruje se i pero. I ja sam miran. Moj prijatelj, mjesec, zastrt je sve gušćim oblacima. Izgleda kao da se skupljaju između nas da bi nam osujetili razgovor.
     Glupane stari, sad si dobil inspiraciju! - pričam sam sa sobom, palim svjetiljku i tražim račun iz trgovine u kojoj sam kupio pivo. Stavljam ga na kutiju s udicama, sjedam na šljunak a kutiju stavljam na koljeno. U džepu košulje uvijek imam zataknut flomaster. I pišem kratku pjesmu na poleđini računa. Vjerojatno glupu. Nema veze, nitko ju neće vidjeti, to je samo za moje oči i za moju dušu.

Moje su noći daljine plave
      nad kojima lebdi pjena sna i jave.
      Poći ću skoro, poletjet kao ptica,
      vidjet ću opet neka draga lica.

Gasim svjetiljku. Zabliješten njenim svjetlom, ne shvaćam odmah da se nešto promijenilo. Usprkos oblacima koji su se proširili preko cijelog neba, uskoro zamjećujem i drugo pero, ono bez svjetla, na koje sam skoro zaboravio. Znači, jutro. Pa, prošla je i ova noć. Sviće, a nisam uopće umoran.
     Svjetleće pero je nestalo! Hvatam štap, trgnem, osjećam otpor. Štap se svinuo. Zatežem, motam, privlačim. Voda se uzburkala, pojavljuje se riba. Velika. Šaran. Podmećem mrežu, oslobađam ga udice. Gledam visoka, tamna leđa, izbezumljene, izbuljene oči, škrge pulsiraju od napora i strave. Okrećem mrežu i puštam ga kući.
     Zalutal si, prijatelju! Nisam ja tu zbog tebe.
     Pospremam štapove u futrole, skupljam sve potrepštine u vrećice, uzimam i hladnjak s tri piva, ukrcavam stvari i sebe u auto. Uključujem brisače jer je počela tanka kišica.
     Na ulazu u zgradu mimoilazim se sa susjedom s trećeg kata koji žuri na posao.
     - Dobro jutro, sused! Je’l bilo kaj noćas?
     - Noćas ništa, možda drugi put.

     Pogledao je taj razvikani film i ugasio televizor. Zašto je taj film dobio tolike nagrade? Izgleda da danas pušu drugi vjetrovi, cijene se drugi trendovi. Nije mu se svidjelo ama baš ništa, od početka do kraja. “Film noire”, baš! Njegova draga Mira, da je mogla sjediti s njim ispred ekrana, rekla bi već pet minuta nakon početka: “Ugasi to, stari! Gle kako je lijepa večer! Idemo prošetati parkom!
     Mire već dugo nema a bez nje je on prilično izgubljen. Ne u vezi s poslom i obavezama. Izgubljen je kad izvrši sve obaveze i kad dođe vrijeme odmaranja. Jako mu nedostaju njihovi odlasci u kazalište, na koncerte, u trgovine, njihove sitne svađice oko kupovine.
     “Gle kak je ovo dobro i jeftino! To bi si baš mogli priuštiti!”, rekla bi Mira. “Daj, pusti to, viš da je to zadnji šrot, raspalo bu se nakon prve upotrebe!”
     Ipak bi obično kupili taj “zadnji šrot” a on bi bio sretan jer je Mira bila sretna.
    Jučer je bila peta godišnjica njenog odlaska. Cijeli dan je pljuštala kiša, razmišljao je da odgodi posjetu. Ipak je otišao, da ne uvenu one tri bijele ruže koje je dan prije kupio. Na grobu svog sina nije ostavio cvijeće ali je dugo stajao pored njega i razmišljao kako bi trebalo čim prije staviti novi križ. Vratio se s Mirogoja potpuno mokar, usprkos zaštiti svog velikog crnog kišobrana. Navukao je suhu trenirku i čarape. Nije bilo onog: “Nacek, daj se brzo presvuci, buš se prehladil!”
     Mira spava ispod njegovih bijelih ruža i on si je sam uzeo suhu odjeću. Nije se prehladio, bila je to, ipak, topla ljetna kiša. A danas je već opet vani suho, cijeli dan sunce, ptice, lavež, vikanje zaigrane djece. Prijepodne je usisao prašinu i oprao rublje, kao svake subote. Za ručak je skuhao juhu iz vrećice, napravio salatu od paradajza i zelene paprike i podgrijao ostatke pečenog pileta koje je u četvrtak kupio na kiosku. Nakon toga skuhao si je kavu. Ta kava nakon ručka – to je cijelog života bila njihova najdraža ceremonija. Pijuckali bi ju po sat vremena, dogovarali hoće li i kamo izaći uvečer, Mira je tračala susjede ženskog roda ili ga gnjavila kukajući kako nisu već godinama dali prebrusiti i prelakirati parkete, iako svi susjedi to čine.
     Sad, nakon tog glupog filma mogao bi već i na spavanje, već je pola jedanaest. Ali znao je da neće moći zaspati, mučit će se i prevrtati u mraku. Odlučio se, stavio sandale na noge i izašao. Kažu da je u novouređenom parku u centru mlada trava već pokrila zemlju i obgrlila grmlje i cvjetne sadnice. Mogao bi stvarno pogledati kako izgleda taj novi park.
     Park ga je dočekao u raskoši boja. Rasvjetni stupovi pratili su popločane staze koje su vijugale travnjacima između gredica cvijeća grupiranog po bojama. Iz umjetnog jezerca izvirali su vodoskoci raznih oblika. Posvuda su šetali ljudi, mladi i stari. Neki su se smijali i šalili, neki su išli tiho, zagrljeni ili držeći se za ruke. S prepunih terasa kafića smještenih uz rub parka dopirao je žamor onih koji su radije sjedili nego da šeću.
     Sjeo je na klupu pored jezerca i zagledao se u vodoskoke koji su šumili. Nesvjesno je pružio ruku u desno, očekujući da ju uhvati Mirina. Ruka je ostala lebdjeti u tom smiješnom položaju skoro minutu, dok nije shvatio da Mire nema kraj njega. Ustao je i krenuo prema izlazu iz parka. Sa stola pred kafićem kraj kojeg je prolazio netko ga je zazvao.
     - Profesore! Dobra večer! Kako ste?
Između nekoliko mladih, vedrih lica prepoznao je dečka koji ga je oslovio. Njegov učenik, ljetos je maturirao.
     - Dobra večer, Kristijane! Dobro sam, hvala. I ti si dobro, vidim.
     - Sjednite malo s nama, popijte nešto, ako vam se ne žuri.
     Malo se kolebao. Da sjedne među tinejdžere? Pa o čemu će on pričati s njima? Nije to škola! Mladi, čim izađu iz školske zgrade, pričaju o svemu, samo ne o onome što njega zanima i što on zna. Kristijan je skočio i prinio slobodni stolac od susjednog stola. Odmah su mu napravili mjesta i, prije nego se snašao već je sjedio s njima.
     - Dali smo vam počasno mjesto, između cura. – smijao se Kristijan. – Ova lijevo, smeđa, je moja Maja, a plavuša Nina je slobodna. Nagovaram Vedrana da se zaljubi u nju, ali, dok on razmišlja, iskoristite priliku pa joj vi udvarajte. Svi su se smijali osim Vedrana i profesora, kojima je bilo neugodno.
     - Ljudi, ovo je moj profesor hrvatskog koji me je dobro namučio u zadnje četiri godine. Nije me kinjio samo gramatikom i pravopisom nego i lektirom! A kad sam na maturi strahovao hoću li dobiti trojku, dao mi je – peticu! Sjedite u društvu jako čudnog čovjeka. Profesore, što ćete popiti?
     - Svi pijete kolu. Moram li i ja?
     Naručio je pivo i, smiješeći se, promotrio svoje mlado društvo. Svi su, naravno, pričali istovremeno, pa je jedva uspio shvatiti tko ga što pita. Srećom, oni su postavljali pitanja pa nije sam morao razmišljati o čemu će razgovarati.
     - Kristijan vas jako poštuje, profesore. Iako veli da je mnoge noći učio da izbjegne jedinicu iz hrvatskog. Vi ste krivi što će studirati književnost.
     - Nije samo profesor kriv, Maja! Ja samo idem za tobom, ali on mi je to omogućio.
     - A što je s vama? Jeste li i vi maturirali? – upitao je stari profesor Vedrana i Ninu.
     - Ja ću sad upisati drugu godinu na PMF-u. Nina radi već godinu dana, ona je frizerka.
     Ustanovio je da ipak ima o čemu s njima pričati. Pričali su o lošim igrama “Dinama” u zadnjoj sezoni, pa o tome je li ispravno reći “svih”, “sve” ili “sviju”, pa, je li bolja poezija s rimom ili bez nje... Maja je iz torbice izvukla knjigu i pročitala pjesmu “Uz vino” dobitnice Nobelove nagrade Szymborske. Već dugo nije proveo tako ugodnu večer. U jednom trenutku Kristijan je rekao kako ima jednu tajnu koju više ne mora čuvati.
     - Sjećate li se kad ste, nakon nekoliko upozorenja da ne koristim mobitel na satu, vikali na mene i poslali me na razgovor k ravnatelju?
     - Naravno! A ta tvoja tajna koju si do sada čuvao je da tada nisi posjetio ravnatelja. Šetao si deset minuta, vratio se u učionicu i rekao da te ravnatelj usmeno ukorio i naredio da mi se ispričaš.
     - Vi to znate?! Od kad to znate?
     - Od trenutka kad si se vratio u učionicu nakon “razgovora s ravnateljem”.
     Sad je mlado društvo na trenutak zašutjelo a onda su se svi počeli smijati i Kristijan je naručio profesoru još jednu bocu. Kad se konačno opraštao od njih, Kristijan mu je napisao broj svog mobitela.
     - Profesore, znam da smo vam dosadni i da imate i pametnijeg i važnijeg posla, ali, možda ipak ponekad nađete malo vremena i volje za nas. Pa nazovite, ugodno nam je s vama, ima još toliko tema za razgovor!
     Stari profesor rukovao se s mladićima i djevojkama i otišao mračnom uličicom prema svom praznom stanu.

Ivica Smolec, 2005.

     Noćas sam učio. Zato sam jutros umoran, neispavan. Veselim se espreso kavi koju ću popiti u kafiću pored škole, prije nastave. Na izlasku iz tramvaja – ispružena ruka. Napipam u džepu četiri kovanice, sve što mi je ostalo od zadnjeg džeparca. Kad popijem kavu, neće mi ostati za sendvič pod velikim odmorom.
     Odvajam jednu, tri će mi biti dosta za kavu u onom drugom kafiću, koji nije tako udoban i nalazi se malo dalje. Žena u dronjcima kaže: “Bog te blagoslovio!”
     Idem prema školi i razmišljam: “Možda je varalica, iskorištava lakovjerne poput mene. Možda ima više novaca nego ja. Ali, možda i nema. Možda ju kod kuće čeka gladno dijete. Možda će za moju kovanicu kupiti pola kruha. A što ako ima dvoje, troje djece?”
     Vraćam se i istresam ženi sve svoje preostale novčiće na dlan. Bojažljivo me gleda, nijemo, ne zatvara ruku. Okrećem se i odlazim, stidim se pričekati njenu zahvalu. Pun sam adrenalina, osjećam se sretnim. Možda sam prevaren, ali vjerojatno sam upravo učinio najbolje od svih dobrih djela - pomogao bližnjem.
     I ta kava koju nisam popio bila je najbolja espreso kava u mom životu.

Ivica Smolec, 2005.

Na početak stranice

- Bok, stara, gotov je sastanak! Doma sam za dvadeset minuta. Što ima za ručak?
     - Bok! Ono što sam ti obećala neki dan. Ono što najviše voliš. – smijala se u slušalicu.
     - Je li se ohladilo već?
     - Upravo vadim iz pećnice.
     - Onda ti ne smijem ostati dužan, donijet ću ti ono što ti najviše voliš.
     - Frezije?! – uskliknula je sretno. – Nećeš zaboraviti?
     Kupio sam kiticu frezija i krenuo kući. Na prolasku kroz park, uživao sam u ljubavnom zovu kosova. Idilu toplog, sunčanog proljetnog dana remetio je samo neprekidan, neutješan plač neke bebe koji sam čuo već izdaleka. Grmlje je skrivalo izvor plača i, tek kad sam bio blizu, vidio sam na klupi mladu ženu i dječja kolica ispred nje. Iz kolica su virile ručice koje su u očaju mlatarale zrakom. Žena se zabuljila u odraz neba i prpošnih oblaka na površini malog jezerca, stisnutih usana, kao da nije ni čula da je dijete nesretno.
     - Gospođo, dijete plače! Možda je gladno ili mu treba promijeniti pelene.
     Pogledala me na trenutak, uzela dijete u naručje, grčevito ga stisnula, počela ga ljubiti i i plakati. Stajao sam trenutak neodlučno a zatim sjeo kraj nje. Na klupi je ostalo mjesta pa sam sa strane odložio aktovku i kiticu frezija. Nakon nekoliko minuta smirila se beba, smirila se i mama i kratko me pogledala.
     - Sonja je jučer ostala bez tate.
     - Žao mi je, oprostite, nisam znao. Nesreća?
     - Nesreća je za nas dvije. Otišao je u bolji život, postalo mu je prenaporno da bude muž i otac.
     Sad sam ja zašutio, nisam na ovo bio spreman reći ni riječ. Sonja je, izgleda, uljuljkana u majčinom naručju, zaspala. Opet sam čuo kosove.
     - Gospodine, idite! Pokvarile smo vam dan, vidim vam na licu.
     Da, pokvarile su mi prekrasan proljetni dan ali to nisam izrekao.
     - Uzmite ovo, možda ja vama barem malo popravim dan. Mladi ste i lijepi, bit će za vas još proljeća!
     Dao sam joj cvijeće, žurno uzeo svoju torbu i otišao.
     - Bok, kasniš!
     Pusa.
     - A gdje su moje frezije?
     - Oprosti, zaboravio sam.
     Nije mi povjerovala, predobro me pozna. Ipak, nikad nije saznala što se dogodilo s njenim frezijama jer je meni, ni sam ne znam zašto, mučno bilo objašnjavati joj. A ona je previše diskretna da me pita.

Ivica Smolec, 28. veljače 2008.

Na početak stranice

     Davno, davno (osjećao sam se glupo), pitao sam ju želi li zauvijek biti moja.
     "Da," - rekla je - "naravno!"
     Rekao sam joj da nemam novaca, da joj ne mogu skinuti zvijezde s neba. Ona je znala više od mene, znala je da može bez toga jer našu vlastitu zvijezdu sami možemo stvoriti od blata, udahnuti joj život i sjaj.
     Prva nam je zvijezda ugasla prije nego je krenula na put. Ljubav čini čudne stvari i naše je crno nebo, ipak, obasjalo srebrno svjetlo pod kojim smo, zagrljeni, nastavili.
     Zagrljeni, čak i kad smo bili razdvojeni pravim plavim planinama i pravim plavim vremenima.

---

     Jedino vrijeme ne može stati i reći: "Čekaj, daj da predahnemo pa da vidimo kako dalje!" Zato, valjda, vrijeme nije krivo ako se više ne volimo.
     Volim li ju još uvijek, nakon svih nesporazuma, tuga i svađa? Ne držite me za riječ ali mislim da da!
     Danas sam joj kupio jednu bijelu ružu. Aranžman? Poškropio sam ju hladnom vodom, stavio u pivsku bocu, napunjenu hladnom vodom, pred njen kompjutor, s papirićem na kojem sam napisao: "… Ti znaš da ja nisam od velikih riječi, ono što osjećam teško je reći… two variva…"
     Mogao sam, naravno, i bolje, i s aranžmanom i s porukom, ali, ubijte me (ili neka me ona ubije), to sam ja.
     Kad sam ružu nosio kući, prolaznici su me različito gledali. Na nekim licima vidio sam podsmijeh i slutio sam njihove misli: "Gle budale!" Druga su lica bila indiferentna, ali u nekim sam očima vidio iskru razumijevanja, odobravanja, čak suučesništva.
     Koja su lica bila u pravu? Volim li ju još uvijek, nakon svih nesporazuma, tuga i svađa? Ne držite me za riječ ali mislim da da!

Ivica Smolec, 14. veljače 2008, Valentinovo.

Na početak stranice