Pjesme iz daljine 

adresa

toliko čežnje u drhtaju pera

duša u dvije riječi

i tisuću brda u jednom dahu

ljubav će prijeći

© Ivica Smolec, 79/80

(časopis Udruge umjetnika "Spark" br. 10)

Grad daleko

Postoji grad.

Daleko.

U njemu je tisuću znanih mjesta,

i svako pamti neku radost

i neku tugu.

Ali što je isplakana tuga

u mojim uspomenama?

I najcrnja bol što je prošla

vezana je za zlatna ljeta i jeseni,

sjajnobijela proljeća i zime.

Isto kao i one radosti.

Svaka psovka i svaki osmijeh

u tom gradu –

- hej, to sam ja!

© Ivica Smolec, 79/80

(časopis Udruge umjetnika "Spark" br. 10)

Jecaj na prozoru

Postoji jedna ljubav,

jedan grad,

daleko.

Ja sam ta ljubav.

Ja sam grad.

Daleko.

Raste li cvijeće,

pjevaju li ptice na prozoru?

Ja sam vjetar.

Ja sam žica na gitari;

slušaj taj zvuk.

Je li to pjesma?

Je li to jecaj,

daleko, na prozoru?

© Ivica Smolec, 79/80

(časopis Udruge umjetnika "Spark" br. 10)

Zimska čežnja A

Pošalji kolovoz po mene

da sunce izbriše mi sjetu.

Ljubit ću ti vlažne zjene

u dalekom, dalekom, ljetu.

Mršti se jutro, dan se plavi hladan,

planine ljeskaju pod krunama snijega.

Draga, nježnosti sam tvojih gladan

a šiba me samo leden vjetar s brijega.

U mislima mojim ti si uz mene

iako sam sam u svijetu.

Ljubim ti drage plave zjene

u dalekom, dalekom ljetu.

© Ivica Smolec, 79/80

Posljednje jutro 1979.

Ni pijetao

ni truba

nisu me budili jutros.

Trubač još sanja crvene čarape,

a pijetlovi bez glava

na pladnju čekaju večer.

I dok ova plava godina

pribraja posljednje svoje sate,

draga,

ja snivam pod oblacima u tihom jutru

tvoju toplu ruku

na mom čelu.

© Ivica Smolec, 79/80

Ne broji dane

Ne plači, draga, ako u sumrak

pročitaš moje, možda tužno, pismo.

Ne broji dane, ne mjeri daljine,

jer nikad, ustvari, rastali se nismo.

Kad s posla stigneš i kad ručaš,

dok vani sniježi, pulover mi pleti.

Mrvice stavi ponekad za hranu

promrzloj ptici što na prozor sleti.

© Ivica Smolec, 79/80

Sjećanje na bijelu noć

Kad sam se uvečer s položenim ispitom

umoran vratio kući,

dočekao me zagrljaj drage

i poljupci njeni vrući.

Draga je skuhala kavu

i usnama uho mi takla,

a vani je bjesnio vjetar

i snijeg je zasipao stakla.

A kad smo u krevet legli

vani već sve bješe bijelo.

Kako je toplo i meko

te noći bilo joj tijelo!

U zoru, kad san nas je hvatao,

usnama još uho mi je takla,

a vani je još bjesnio vjetar

i snijeg je zasipao stakla.

U još bezbroj bijelih noći

ljubit ću bedra od putra

i s njenim usnama na uhu

dočekivati zimska jutra.

© Ivica Smolec, 79/80

(časopis Udruge umjetnika "Spark" br. 10)

Mrtva usta

Mrtva usta sad se smiju,

zdravicu sa svima piju.

Mrtva usta šale slažu.

Mrtva usta. Sada lažu.

Ali svake plave noći,

mrtva usta, u samoći,

ispod suza koje kapnu,

jedno ime tiho šapnu.

U mislima, u noćnome muku,

ljube jednu malu, toplu ruku.

Mrtva usta savjet dijele,

tuđe rane sada cijele.

A kad je preteška tuga,

vedro tješe svakog druga.

Ali svake modre noći

u tišini plaču oči.

Refren kiše svud po krovu.

Mrtva usta ime zovu.

U mislima, u noćnome muku,

ljube jednu malu, toplu ruku.

Kao svaka smrzla rijeka

što na dane ljeta čeka,

k'o sva polja, mrtva, pusta,

oživjet će mrtva usta.

Vapaj taj iz noćne môre,

što prelazi gore, more,

urlik, njiska divljih konja,

krik iz pakla, ime: Sonja!

Mrtva usta sad se smiju,

zdravicu sa svima piju.

Mrtva usta šale slažu.

Mrtva usta. Sada lažu.

(časopis Udruge umjetnika "Spark" br. 10;

zbirka "Balkanska kafenisanja", AU, 2008.)

bez naslova (mojoj miloj ženi)

mada za moju ljubav nikad nije kasno

od svih daljina najteža mi je tvoja

jer zajedno smo počeli počeli smo krasno

odavno sam sretan odavno mi je jasno

jedina si moja

moja radost kovitla se sa strepnjom i tugom

i briga za tebe kao paranoja

ludi me u čekanju neizmjerno dugom

ova čežnja laste za sjeverom - jugom

jedina si moja

život moj je sada želja da te vidim

eho čežnje trepti srcem sad u meni

ni suze ni bore ja se ne stidim

iz ljubavi je prema mojoj miloj ženi

Zimska noć na požarstvu

Jedan je vojnik za svoju dragu

iz srca istrgnuo najnježnije riječi.

Jedan je vojnik noćas na požarstvu

umoran i promrzao maštao o sreći.

Iz mraka je ječio plač noćnih ptica,

duga, hladna noć kasarnom se vukla.

Čuo je kad su, daleko, u gradu,

objavila ponoć neka zvona mukla.

U ispranom miru tekle su minute.

I ta noć je prošla kao i sve druge.

Na jednu malu, usamljenu ženu

noćas je mislio vojnik prepun tuge.

Zimska čežnja B

U Esperantu opet sjedim sam.

Kroz vrtlog dima bliješte lampioni,

nad stolom vise šareni baloni,

na njima lica koja dobro znam.

U sedam, kad orkestar se javi

i “Vrijeme đurđica” razlije se salom,

pričat ću o svom cvijetu malom

čaši piva i još vrućoj kavi.

U očima mi lampiona sjaj,

srce mi je iza modrih brda.

U grudima divljih konja krda

u galopu traže rodni kraj.

Zimska čežnja C

Moji su dani daljine plave

nad kojima plovi pjena sna i jave.

Da s proljećem dođem, zašto nisam ptica,

da opet vidim neka draga lica?

San o povratku

Kad se vratim

jednoga dana

i uđem u topli dom,

blistat će sretna

ispaćena lica

majci i ocu mom.

Prijateljima mojim

stisnut ću ruke

i sa svakim ispit po dvije,

i bit će mi drago

što mogu im reći

da isti sam kao prije.

A noć kad se spusti

i kad svi odu,

i mjesec namigne u tami,

u toploj sobi,

u toplom zagrljaju,

draga i ja bit ćemo sami.

Pjesma koja je nastala dvadeset osam godina kasnije ali ipak pripada ovamo. Le temps du muguet (Vrijeme đurđica) je francuska verzija romanse Podmoskovske večeri.

Sretna ti Nova, ljubavi moja!

Dvadeset osam godina je prošlo.

Sjećam se.

U sali malog, neuglednog hotela,

moja čežnja i ja,

čaša piva i vruća kava.

Orkestar u kutu,

Le temps du muguet u zraku.

I dim Marlboroa.

U Strumici, u Makedoniji,

stotinu veselih ljudi

u sali malog, neuglednog hotela.

Stotinu dragih, srdačnih neznanaca,

Le temps du muguet u zraku

i moja tuga.

Pred hotelom

vjetar baca na me snijeg s Popčeva,

grčki i bugarski ledeni snijeg.

A neke druge modre planine

koje samo slutim, u mraku,

na drugoj strani,

iza drugih planina,

pa iza drugih planina,

pa iza tih drugih planina,

skrivaju moje srce.

Sretna ti Nova,

ljubavi moja!

(zbirka "Balkanska kafenisanja", AU, 2008.)

Elizabeta Petrovska prevela je pjesmu "Sretna ti nova, ljubavi moja!" na makedonski jezik. Hvala, Elizabeta!

Среќна Нова, љубов моја!

Дваесет и осум години пројдоа.

Си помнам.

Во салата на малиот, неугледен хотел,

мојот копнеж и јас,

чаша пиво и врело кафе.

Оркестар во ќошот,

Л тoм ди мигẻ во воздухот.

И дим од Малборо.

Во Струмица, во Македонија,

стотина весели луѓе

во салата на малиот, неугледен хотел.

Стотина драги, срдечни незнајници,

Л тoм ди мигẻ во воздухот

и мојата тага.

Пред хотелот

ветерот фрла на мене снег од Попчево,

грчки и бугарски студен снег.

А некои други модри планини

што само ги наслутувам, во темнината,

на другата страна,

позади други планини,

па позади други планини,

па позади тие други планини,

го кријат моето срце.

Среќна Нова,

љубов моја!

© Ivica Smolec, 29.12.2007.

(Превод: Елизабета Петровска, 2009.)