adresa
toliko čežnje u drhtaju pera
duša u dvije riječi
i tisuću brda u jednom dahu
ljubav će prijeći

© Ivica Smolec, 79/80

Grad daleko

Postoji grad.
Daleko.
U njemu je tisuću znanih mjesta,
i svako pamti neku radost
i neku tugu.
Ali što je isplakana tuga
u mojim uspomenama?
I najcrnja bol što je prošla
vezana je za zlatna ljeta i jeseni,
sjajnobijela proljeća i zime.
Isto kao i one radosti.
Svaka psovka i svaki osmijeh
u tom gradu –
- hej, to sam ja!

© Ivica Smolec, 79/80

Jecaj na prozoru

Postoji jedna ljubav,
jedan grad,
daleko.
Ja sam ta ljubav.
Ja sam grad.
Daleko.
Raste li cvijeće,
pjevaju li ptice na prozoru?
Ja sam vjetar.
Ja sam žica na gitari;
slušaj taj zvuk.
Je li to pjesma?
Je li to jecaj,
daleko, na prozoru? 

© Ivica Smolec, 79/80

Zimska čežnja A

Pošalji kolovoz po mene
da sunce izbriše mi sjetu.
Ljubit ću ti vlažne zjene
u dalekom, dalekom, ljetu.

Mršti se jutro, dan se plavi hladan,
planine ljeskaju pod krunama snijega.
Draga, nježnosti sam tvojih gladan,
a šiba me samo leden vjetar s brijega.

U mislima mojim ti si uz mene
iako sam sam u svijetu.
Ljubim ti drage plave zjene
u dalekom, dalekom ljetu.

© Ivica Smolec, 79/80

Posljednje jutro 1979.

Ni pijetao
ni truba
nisu me budili jutros.

Trubač još sanja crvene čarape,
a pijetlovi bez glava
na pladnju čekaju večer.

I dok ova plava godina
pribraja posljednje svoje sate,
draga,
ja snivam pod oblacima u tihom jutru
tvoju toplu ruku
na mom čelu.

© Ivica Smolec, 79/80

Ne broji dane

Ne plači, draga, ako u sumrak
pročitaš moje, možda tužno, pismo.
Ne broji dane, ne mjeri daljine,
jer nikad, ustvari, rastali se nismo.

Kad s posla stigneš i kad ručaš,
dok vani sniježi, pulover mi pleti.
Mrvice stavi ponekad za hranu
promrzloj ptici što na prozor sleti.

© Ivica Smolec, 79/80

Sjećanje na bijelu noć

Kad sam se uvečer s položenim ispitom
umoran vratio kući,
dočekao me zagrljaj drage
i poljupci njeni vrući.

Draga je skuhala kavu
i usnama uho mi takla,
a vani je bjesnio vjetar
i snijeg je zasipao stakla.

A kad smo u krevet legli
vani već sve bješe bijelo.
Kako je toplo i meko
te noći bilo joj tijelo!

U zoru, kad san nas je hvatao,
usnama još uho mi je takla,
a vani je još bjesnio vjetar
i snijeg je zasipao stakla.

U još bezbroj bijelih noći
ljubit ću bedra od putra
i s njenim usnama na uhu
dočekivati zimska jutra.
 

© Ivica Smolec, 79/80

Emisija "Igračka vjetrova, Radio Martin, 26. kolovoz 2007.

Mrtva usta

Mrtva usta sad se smiju,
zdravicu sa svima piju.
Mrtva usta šale slažu.
Mrtva usta. Sada lažu.

Ali svake plave noći,
mrtva usta, u samoći,
ispod suza koje kapnu,
jedno ime tiho šapnu.

U mislima, u noćnome muku,
ljube jednu malu, toplu ruku.

Mrtva usta savjet dijele,
tuđe rane sada cijele.
A kad je preteška tuga,
vedro tješe svakog druga.

Ali svake modre noći
u tišini plaču oči.
Refren kiše svud po krovu.
Mrtva usta ime zovu.

U mislima, u noćnome muku,
ljube jednu malu, toplu ruku.

Kao svaka smrzla rijeka
što na dane ljeta čeka,
k'o sva polja, mrtva, pusta,
oživjet će mrtva usta.

Vapaj taj iz noćne more,
što prelazi gore, more,
urlik, njiska divljih konja,
krik iz pakla, ime: Sonja!

Mrtva usta sad se smiju,
zdravicu sa svima piju.
Mrtva usta šale slažu.
Mrtva usta. Sada lažu.

© Ivica Smolec, 79/80

mada za moju ljubav nikad nije kasno
od svih daljina najteža mi je tvoja
jer zajedno smo počeli počeli smo krasno
odavno sam sretan odavno mi je jasno
jedina si moja

moja radost kovitla se sa strepnjom i tugom
i briga za tebe kao paranoja
ludi me u čekanju neizmjerno dugom
ova čežnja laste za sjeverom - jugom
jedina si moja

život moj je sada želja da te vidim
eho čežnje trepti srcem sad u meni
ni suze ni bore ja se ne stidim
iz ljubavi je prema mojoj miloj ženi

© Ivica Smolec, 79/80

Zimska noć na požarstvu

Jedan je vojnik za svoju dragu
iz srca istrgnuo najnježnije riječi.
Jedan je vojnik noćas na požarstvu
umoran i promrzao maštao o sreći.

Iz mraka je ječio plač noćnih ptica,
duga, hladna noć kasarnom se vukla.
Čuo je kad su, daleko, u gradu,
objavila ponoć neka zvona mukla.

U ispranom miru tekle su minute.
I ta noć je prošla kao i sve druge.
Na jednu malu, usamljenu ženu
noćas je mislio vojnik prepun tuge.

© Ivica Smolec, 79/80

Zimska čežnja B

U Esperantu opet sjedim sam.
Kroz vrtlog dima bliješte lampioni,
nad stolom vise šareni baloni,
na njima lica koja dobro znam.

U sedam, kad orkestar se javi
i “Vrijeme đurđica” razlije se salom,
pričat ću o svom cvijetu malom
čaši piva i još vrućoj kavi.

U očima mi lampiona sjaj,
srce mi je iza modrih brda.
U grudima divljih konja krda
u galopu traže rodni kraj.

© Ivica Smolec, 79/80

Doček Nove godine 1980.

Zimska čežnja C

Moji su dani daljine plave
nad kojima plovi pjena sna i jave.
Da s proljećem dođem, zašto nisam ptica,
da opet vidim neka draga lica?

© Ivica Smolec, 79/80

San o povratku

Kad se vratim
jednog dana
i uđem u topli dom,

blistat će sretna
ispaćena lica
majci i ocu mom.

Prijateljima mojim
stisnut ću ruke
i sa svakim ispit po dvije,

i bit će mi drago
što mogu im reći
da isti sam kao prije.

A noć kad se spusti
i kad svi odu,
i mjesec namigne u tami,

u toploj sobi,
u toplom zagrljaju,
draga i ja bit ćemo sami.

© Ivica Smolec, 79/80