Pjesme vjernog nevjernika 

 

 

 

 

Odlazim

(Omnia mea mecum porto)

 

 

Odlazim, konačno,

iz doline.

Ostavljam paučinu grijeha

razapetu po svim stazama i livadama

da se lijepi za tuđe noge.

 

Dolina je ova raspjevana jutrima,

maline njene slatko mirišu pod paučinom

na kojoj ljeska

rosa od mojih suza.

Kroz njena uspavana popodneva,

gusta, slatka, tiha,

do bezbrižnih ušiju teško prodire šapat,

vapaj,

molba:

 

"Ustajte, krenite preko prijevoja,

tamo vas čekaju vjetrovi strašni

što trgaju paučinu s vas,

i odjeću, i meso i kosti

s visina udara tuča, led,

i skoro sve što nosite sa sobom

izgubit ćete na ovom prijevoju.

Ostat će vam samo duša

s vašim imenom."

 

Odlazim.

Ostavljam ruže i tratinčice

pod finom, prozračnom paučinom.

Odlazim prije nego me pokolebaju

bezbrižna večer i raskalašna noć.

 

---

 

Uz prvi udar vjetra ledenog,

preko ramena bacam zadnji pogled

na dolinu grijeha

što budi se u toplom, ružičastom sutonu,

i čujem, kristalno jasno,

kako urliče iz mene glas koji nije moj:

 

Ustajte! Krenite preko prijevoja,

tamo vas čekaju vjetrovi strašni

što trgaju paučinu s vas,

i odjeću, i meso i kosti;

s visina udara tuča, led,

i skoro sve što nosite sa sobom

izgubit ćete na ovom prijevoju.

Ostat će vam samo

duša s vašim imenom.

 

---

 

S druge je strane, možda, pustinja;

a možda -

neka druga, drukčija dolina.

 

 

© Ivica Smolec, 25. rujna 2007.

(zbirka "O ljubavi i tuzi - pjesme i priče", tiskano 2009.)

 

Na početak

---

2

 

 

 

 

Blues okovane sestre - na putu

 

 

naše je selo spaljeno

drago moje milo moje

i staru su baku zaklali

pred mojim očima

otac je kopljem krenuo

i njega su zaklali

i duše njihove

pred mojim očima

otišle su u krošnje

milo moje drago moje

vezali su nas kao stoku

i petnaest dana bičem nas tjerali

do obale

poludjet ću u ovom mraku

na dnu ove velike lađe

u lancima

svi oko mene plaču i pjevaju

zveče karike

ne znam jesi li živ

milo moje drago moje

u polusnu sanjam

fini kolač od dure

gladni smo ovdje u mraku

neki su ovdje umrli

i naša majka...

o drago moje milo moje

ako te nisu uhvatili

bježi u šumu po suhom lišću

pritaji se kao pantera

da nikad ti ne nađu tragove

da nikad te ne okuju

ne zaboravi svoju malu sestru

koja te voli

koja samo tebi pjeva

jer svi su naši mrtvi

a ti si jedini možda živ

drago moje drago moje

milo moje milo moje

 

 

© Ivica Smolec, 8. travnja 2006.

 

Na početak

---

3

 

 

 

 

Blues okovane sestre - na plantaži

 

 

o Gospode

Ti koji si stvorio zemlju i more

Ti koji si stvorio džunglu i pustinju

proso i pamuk

Ti koji si stvorio kukca i čovjeka

bijelog čovjeka i crnog čovjeka

o Gospode

smiluj se crnom čovjeku

jer crni čovjek previše pati

crni čovjek vjeruje

o Gospode

u Tebe

u Tvoju milost

u Tvoju pravednost

podari mu još šaku kukuruza

i malo manje udaraca

o Gospode

svaki dan

svaki dan

 

 

© Ivica Smolec, 8. travnja 2006.

 

Na početak

---

4

 

 

 

 

Moji anđeli ne daju mi umrijeti

 

 

Ima ih raznih,

neki su nježni i tješe,

neki viču i prijete.

Nikad nijednog nisam vidio,

do mene dopiru samo njihove poruke.

Oni su tu, oko mene, u eteru,

nevidljivi su ali stvarni.

Moji anđeli brinu za mene.

Moji me anđeli vole.

Moji anđeli ne daju mi umrijeti.

Kako da im se odužim?

Što im mogu dati?

Tek poneku jadnu pjesmu.

Što im mogu reći?

Samo – hvala vam, blijede sjene,

hvala vam, čuvari!

 

 

© Ivica Smolec, 21. srpnja 2006.;

(časopis Udruge umjetnika "Spark" br. 12)

 

Na početak

---

5

 

 

 

 

Za dušu

 

 

Ne kudite me što pjevam tugu

jer lako je, tako lako,

pričati šale dok netko jeca.

A duša?

 

Ne kudite me što pjevam ljubav,

ne smijte se tome što vas volim.

Mrziti je lako.

A duša?

 

Ne kudite moje proteste

zato što nisu umočeni u psovku.

Psovati je lako.

A duša?

 

 

Ivica Smolec, 6. rujna 2007.

 

Na početak

---

6

 

 

 

 

došlo je badnje veče,

moj grad je pijan od vremena

što tako brzo teče

 

gubi se u magli

još jedna prosječna tuga,

godinu dana duga

 

promrzlih ruku, s injem u kosi,

sjetan i sretan domu svom nosi

jelku, dan je hladan

 

u srcu nosi, skrivenu,

čežnju da bude voljen,

želju da ne bude gladan

 

na još neokićeno drvce

mnoga je kliznula suza,

tek poneki osmijeh je sjao

 

drva je malo,

duga je zima,

ni snijeg još nije pao

 

no ljudsko je srce

pretoplo za mraz

što prijeteći bljeska na grani

 

u pepelu čeka

i mirno se smiješi

jer doći će topliji dani

 

 

© Ivica Smolec, 24.prosinca.1974.

(tada odbijena u novinama kao politički nepodobna;

Radio Martin 2007.;

časopis Udruge umjetnika "Spark" br. 9)

 

Na početak

---

7

 

 

 

 

Anđelu

(Maji Gjerek)

 

 

Lebdiš vječno u mojim mislima

kao bijela, prozračna sjemenka maslačka,

kao klica iz koje se u meni rađa ljubav,

prijateljstvo i nada. U čovjeka.

U život.

 

Ti niti ne znaš da sam pored tebe,

ti niti ne znaš da me čuvaš,

da si učvrstila moju vjeru u dobrotu

srebrnim čavlima.

Ne vjerujem u varljivo zlato,

srebro je moja boja.

Naizgled hladne mjesečeve zrake

osrebre i razotkriju sve gole duše,

pa i one koje traže skrovište u tami.

A u blještavoj raskoši sunca

sjaje te duše u prividu ljepote,

zrcali se s njih tuđe zlato,

o, tako nas lako prevare!

 

Ti ne znaš da sam postao bolji od kad te poznam

iako cijelog života stremim ka dobrom.

Pod tim bijelim krilima buja ljubav,

drhtavo srce i topla krv.

Srce i tijelo ranjeno

zacjeljuju ti pod melemom dobrote i milosti.

Tvoji su grijesi dva-tri zrnca pijeska

pod oštrim kamenjem ljudske zloće.

 

Ti praštaš i voliš. Htjela bi na sebe

preuzeti svu krivnju ovog svijeta.

Ne, nećeš. I ja ću preuzeti dio!

 

Molim za tebe na način koji bi ti,

zacijelo, bio čudan

ali znam da bi ga shvatila

i prihvatila.

Molim za tebe riječima nevjernika

ali blago i usrdno,

mislima odanosti i prijateljstva.

 

Ojačaj krila, moj anđele,

prati me i dalje, nevidljiva, kroz ovu pustinju

i pomozi mi da ostanem čovjek

i onda kad je to teško.

Jer - lijepo je biti čovjek.

Molim te.

 

 

© Ivica Smolec, 27. srpanj 2006.

 

Na početak

---

8

 

 

 

 

Priroda i stvorovi

 

 

Božanska priroda zbunjuje mi čula:

prvi dan proljeća pahulje šaraju!

S neba se, umjesto s drveća, osula

bijelih lati jata; kalendar varaju.

 

Licem sam u lice s vjetrom što udara.

Kao sveti Franjo, silno, bez uvjeta,

volim brata Sunce, buru što obara,

volim bijele zime, sva od zlata ljeta.

 

Onog Koji Hoda zapovijedi drage

u crne je dane pronosio taj brat:

voli, skroman budi, nesretnom daj snage

da prebrodi očaj, siromaštvo i rat.

 

Ljubavi i nade proširujmo sjeme,

sestrica Smrt dođe tek kad bude vrijeme.

 

 

© Ivica Smolec, 20. ožujka 2009.

(Antologija "Hvaljen budi, Gospodine moj -

Sveti Franjo u hrvatskom pjesništvu", prvo izdanje, Zagreb, "Alfa" 2009.;

zbirka "O ljubavi i tuzi - pjesme i priče", tiskano 2009.)

 

Na početak

---

9

 

 

 

 

Uzmi

 

 

Kad umru svi poeti

a griješna ti duša odleti

u goruće odaje pakla,

 

uzalud ime ćeš zvati

Njegovo, bosog da te vrati

stazom od slomljenog stakla.

 

Jer pjesnik ti dušom golom

i istinom, sumnjom i bolom,

dosegnuti nebo nudi.

 

Nebo ti nudi u blatu,

blato ti nudi u zlatu.

Al' nije on Onaj što sudi.

 

 

© Ivica Smolec, 14. travnja 2008.

(zbirka "O ljubavi i tuzi - pjesme i priče", tiskano 2009.)

 

Na početak

---

10

 

 

 

 

Drugu dušu nađi

(Vragu)

 

 

uzalud se trudiš

bacit ju u Letu

spoznaju joj zgazit

izbrisat joj sjetu

 

uzalud ti maska

sladunjave riječi

potpuno će mokra

preko Stiksa prijeći

 

uzalud se ljutiš

što svijetla i čista

u toj tvojoj tami

kao dragulj blista

 

uzalud ti zubi

moja duša ljubi

 

 

© Ivica Smolec, 27. rujna 2008.

(poleđina knjige "O ljubavi i tuzi - pjesme i priče", tiskano 2009.)

 

Na početak

---

11

 

 

 

 

Hadžija

 

 

Mlad bjeh, Bože, kad krenuh za Meku

iz bosanskih brda, iz mog malog sela,

da Ćabu vidim, propisu udovoljim,

da se slavi Tvojoj i Proroku poklonim.

 

Siromah bjeh, insan, pješice putovah,

istočna mi zvijezda put kazivaše.

Hadžiluk moj teška kušnja bješe,

mnogo puta zazvah bismilah.

 

Spavah često u grmlju kraj puta,

više nisam nego što sam jeo,

al’ dobrih je ljudi u svim vjerama,

na vratima često začuh mašalah.

 

Shrva me bolest jedne hladne zime,

duša moja na vrata Ti kucaše.

Šest godina ostah na toj planini

spasiocu kršćaninu pomagah s ovcama.

 

Kad povratih snagu, čuh da pitaš za me,

krenuh dalje na put svoj suđeni.

Prođoh Skopje i Kavalu, a u Istanbulu

u sevdahu ostah pet godina.

 

Čuh da pitaš za me te krenuh dalje,

ostavih djevojku da čeka moj povratak.

Na rastanku našem rekoh inšalah,

bješe suza, voljaše me, teško bje i meni.

 

U pustinji sirijskoj ostavih kosti

jer ne može insan bez hrane i vode.

Al’ vidjeh Zemzem, dženet i hurije

dok klanjah zadnju svoju suru.

 

Oprosti mi, Bože, jer ne uspjeh,

pošalji svoje meleke po mene.

A dragoj javi da ne čeka više,

udijeli joj Svoju milost i utjehu.

 

 

© Ivica Smolec, 2005.

 

Na početak

---

12

 

 

 

 

Sonet naglavce, bez naslova

 

 

Zar i samoća ima draži?

Pitam, jer, opet, i ove noći

uz glazbu tihu sam si na plaži.

 

Zar sasvim sam si, zar nemaš dragu?

O čemu snivaš tu u samoći?

K'o val kristalni tu gubiš snagu.

 

Zaborav tražiš za griješan život,

za dane, možda, divlje i lude?

Samuj onda, dok ne stekneš vjeru

ili u Boga ili u Ljude.

 

I usne tvoje neka ne ljube

dok savjest ti se natrag ne vrati.

Oluja duše zamrijeti mora,

lice će opet iskreno sjati.

 

 

© Ivica Smolec, 1974.

(zbirka "O ljubavi i tuzi - pjesme i priče", tiskano 2009.)

 

Na početak

---

13