Volite ljude? Volite životinje? Volite pse?
Čini vam se ponekad da ste sami, da vas ne shvaćaju, da vas ignoriraju, varaju, obespravljuju?
Suosjećate s onima kojima je oduzeto dostojanstvo, sva prava, pravo na život, čak i pravo na dostojanstvenu smrt?     
Posjetite onda stranice "Druga prilika", vidjet ćete da je nekima gore nego vama.                      

Pas lutalica
 

Podvijen rep i bjeloočnica plaha,
zaobilazi te u širokom luku.
Izbačeni očnjaci – samo zbog straha,
iako bi ti rado liznuo ruku.
 
Bez ikoga svoga, osuđen da luta,
bez nade je ostao, uplašen i sam.
Do kraja suđenog, trnovitog puta,
u očima bademastim zgašen je plam.

K'o sjena se šulja prljavi, tihi lik,
a kada mu otkažu zglobovi stari,
prokletnik što se ne usudi pustit' krik
klipsat će predgrađem po žezi i jari.

Jednom će ga zateći mećava ljuta
i skončat će negdje u grmlju kraj puta.


Ivica Smolec

Lara

 
Kad pozvonim na dvorišnim vratima
u Đakovačkoj jedan,
ona se teško diže na sve četiri
i laje na mene.
To drago Božje stvorenje
svim svojim snagama čuva dom.

Zaviđam ti, stara damo!
Tvoj dugi pseći život
okružen je ljubavlju
i prijateljima.
Kad bih barem ja
u starosti i nemoći
imao takvu ljubav i pažnju!

Da umrem
među onima koji me vole,
do zadnjeg bih daha lajao
i tjerao neznance s praga.

I zadnji moj lavež
bio bi lavež sreće!
 

Ivica Smolec

(Lare više nema. Otišla je okružena ljubavlju.)

Jutros je kuja pri štali
gdje rogoz se zlati pod gredom
oštenila sedmero mladih
riđih štenadi redom.

I jezikom, sve do tmine,
mati ih češljala nježna;
od trbuha njena topline
voda se topila snježna.

A uveče, kao i vazda,
kad koke na lijegala kreću,
tmuran je stigao gazda
i strpao štenad u vreću.

Trčati snijegom je stala
slijedeć' mu tragove hoda
i dugo uz val do vala
hladna se mreškala voda.

A kad se od trčanja vruća
i znojna probi kroz sjene,
njoj se mjesec vrh kuća
k'o njeno pričini štene.

U plavet je zurila jasnu
i cvilila nasred druma,
a mjesec na putu kasnu
sakri se iza huma.

I tiho, kao kad s brijega
za bačenim kamenom kreće,
k'o zlatne zvijezde sred snijega
kotrljaju oči se pseće.
 

Sergej Jesenjin

(Prijevod: Gustav Krklec)

Pridružujem se apelu humane volonterske udruge "Druga prilika".

Ako imate srce koje ne samo da traži nego zna i uzvratiti ljubav, ako za sebe ne biste nikad rekli da ste sebični ili čak okrutni, vrlo lako možete to dokazati, prvenstveno sebi. Ovisno o vašim mogućnostima, na raspolaganju vam je nekoliko načina kako možete pomoći tim divnim stvorenjima.

Ako vam to neće opteretiti kućni proračun, pošaljite im barem malo novaca ili hrane za pse ili što god može pomoći. Pokažite im da ih nisu napustili svi, da ima više plemenitih ljudi koji misle na njih.

Ako imate želju i mogućnost pružiti nekom od njih topli dom, na stranicama "Druge prilike" možete pronaći umiljatog psa koji će vam do kraja svog života biti zahvalan i vjeran prijatelj, možda i bolji od nekih ljudi koje smatrate prijateljima.

Ako niste u mogućnosti pomoći im ni na jedan od ta dva načina, puno ćete učiniti već time što ćete ih u svom društvu spomenuti, skrenuti poznanicima pozornost na to da oni postoje i u sramotnim uvjetima životare svoje posljednje dane ili sate.
Dok ih ruka zakona, bez ikakve njihove krivice, ne otjera u vječna lovišta.

Možda imate internet stranicu, blog, možda o ružnim detaljima ovog psećeg života koji lažni moralisti farizejski guraju pod tepih možete natuknuti nešto u novinama, na radiju, televiziji...

Imajte na umu, vaša pomoć izbavit će nekog psa, vašeg potencijalnog prijatelja, od bijedne smrti.

Znam, siguran sam u to kao što sam siguran da dišem, da ćete, kakvu god pomoć im pružili, ljepše spavati i ponosnije hodati gradom.

     Bobi nije engleski policajac. On je Velikogoričan, hrvatski ovčar. Kao što možete vidjeti na slikama to je starac sijede brade. Časno nosi svojih petnaest psećih godina (to bi bio duuugi ljudski vijek). Nadživio je nekoliko svojih četvoronožnih prijatelja. I dalje, svakodnevno, s oduševljenjem prošeće puno kilometara. Svi ga poznaju, svi ga vole. Problem mu predstavlja jedino silazak s četvrtog kata jer živi u zgradi koja nema lift. Naime, boli ga kičma, što je razumljivo. Zato tu uskaču u pomoć njegovi sustanari koji ga na rukama donesu u prizemlje.
     Bobi je zaista sretan pas!