Pjesme za pse i ljude 

 

 

Pas lutalica

 

 

Podvijen rep i bjeloočnica plaha,

zaobilazi te u širokom luku.

Izbačeni očnjaci – samo zbog straha,

iako bi ti rado liznuo ruku.

 

Bez ikoga svoga, osuđen da luta,

bez nade je ostao, uplašen i sam.

Do kraja suđenog, trnovitog puta,

u očima bademastim zgašen je plam.

 

K'o sjena se šulja prljavi, tihi lik,

a kada mu otkažu zglobovi stari,

prokletnik što se ne usudi pustit' krik

klipsat će predgrađem po žezi i jari.

 

Jednom će ga zateći mećava ljuta

i skončat će negdje u grmlju kraj puta.

 

 

Ivica Smolec

(Zbirka "O ljubavi i tuzi - pjesme i priče")

 

Na početak stranice

---

3

 

 

 

Molitva za štene

 

 

molim za štene

mješanca

ženku

pa stoga noću

po zimi

bačeno na cestu blatno

slomljene cjevanice

očajno toliko

da ne cvili

 

za višak u leglu

za sve kujine kćeri

molim

još na ovome svijetu

za pedalj

toploga

suhog

utočišta

 

 

Ana Horvat

 

Na početak stranice

---

4

 

 

 

Lara

 

 

Kad pozvonim na dvorišnim vratima

u Đakovačkoj jedan,

ona se teško diže na sve četiri

i laje na mene.

To drago Božje stvorenje

svim svojim snagama čuva dom.

 

Zaviđam ti, stara damo!

Tvoj dugi pseći život

okružen je ljubavlju i prijateljima.

Kad bih barem ja

u starosti i nemoći

imao takvu ljubav i pažnju!

 

Da umrem

među onima koji me vole,

do zadnjeg bih daha lajao

i tjerao neznance s praga.

 

I zadnji moj lavež

bio bi lavež sreće!

 

 

Ivica Smolec

 

(Lare više nema. Otišla je okružena ljubavlju obitelji Gerhardinger i Šipek.)

 

Na početak stranice

---

5

 

 

 

Pjesma o kuji

 

 

Jutros je kuja pri štali

gdje rogoz se zlati pod gredom

oštenila sedmero mladih

riđih štenadi redom.

 

I jezikom, sve do tmine,

mati ih češljala nježna;

od trbuha njena topline

voda se topila snježna.

 

A uveče, kao i vazda,

kad koke na lijegala kreću,

tmuran je stigao gazda

i strpao štenad u vreću.

 

Trčati snijegom je stala

slijedeć' mu tragove hoda

i dugo uz val do vala

hladna se mreškala voda.

 

A kad se od trčanja vruća

i znojna probi kroz sjene,

njoj se mjesec vrh kuća

k'o njeno pričini štene.

 

U plavet je zurila jasnu

i cvilila nasred druma,

a mjesec na putu kasnu

sakri se iza huma.

 

I tiho, kao kad s brijega

za bačenim kamenom kreće,

k'o zlatne zvijezde sred snijega

kotrljaju oči se pseće.

 

 

Sergej Jesenjin

(Prijevod: Gustav Krklec)

 

Na početak stranice

 

 

 

Ona je mačka, ja sam lutalica

 

 

Prela je i svijala tijelo uz moje noge,

nježnim je gestama pokazivala da me ljubi.

Čuvao sam ju žešće nego svoj život,

mnoge su krvoloke otjerali moji zubi.

 

Davao sam joj sve što sam imao,

ponekad sam za nju krenuo i krasti.

U krilo sam joj stavljao svoje snove

i poneki biser, između suza

od kajanja i strasti.

 

- - -

 

Takva je sreća za pse s pedigreom,

raj nije za napuštenog mješanca.

Moja je draga rođena za raskoš i svilu

i buldoga nekog pregršt dragulja

bliješti joj sada na vratu i u krilu.

 

A ja sam tamo gdje mi je mjesto,

šinteri su me, krvavog, stavili u kavez.

Znam, moja draga neće više

kraj mene sjesti i presti,

nikad više neću se zbog nje tući...

 

Pseći bog ne sklapa sa mnom savez.

Kad prođe trideset dana,

u pakao za lutalice ću ući.

 

 

Ivica Smolec, 16. kolovoza 2007.

(Radio Martin, 2007.;

otvorenje izložbe "Kist naš svagdašnji", Stara vijećnica, Zagreb, 2009.;

Zbirka "O ljubavi i tuzi - pjesme i priče")

 

 

Kad dođe čas

 

 

Dugo se nismo vidjeli!

Olinjao si od prošli put,

prljav si i mršav

i čini mi se da već teško hodaš.

Tugu u očima ne može prikriti

ni iskrica sreće što se opet vidimo.

Znam, drugim putovima lutamo,

moja smetlišta nisu tvoja smetlišta.

Neću te gnjaviti svojim problemima

jer poznajem tvoje.

Podijelimo sendvič.

Uzmi, bez ustručavanja,

ovo malo što ti nudim,

trenutno sam bolje sreće.

Znam što znači biti gladan,

otjeran, napušten, sam,

proklet.

Nama, koje svi tjeraju od sebe,

praznik je dan kad sretnemo rod svoj.

Ne plači, brate!

Ne varaj me svojim očima bez suza.

I moje su uvijek suhe,

bilo da plačem od sreće ili tuge.

Sudbina me, kao i tebe,

tjera da puzim svojim putom,

otjeran, napušten, sam,

proklet.

Ali, kad dođe čas,

bit ćemo stalno zajedno,

jurcat ćemo mekanom livadom,

lijepi, mladi, zdravi,

ljubit ćemo najljepše cure.

Nikad više nećemo doživjeti glad,

udarce, poniženja ni prezir.

I nećemo više šutjeti,

naš će se lavež oriti

bez straha od okrutnih šintera

i drugih grabežljivaca.

Jedina briga bit će nam smišljanje

novih nestašluka i igara,

iz ljubavi,

zbog sreće,

u prijateljstvu.

Kad dođe čas.

 

 

Ivica Smolec, 19. siječnja 2008.;

(otvorenje izložbe HLD-a "U vremenu ovom", čitaonica knjižnice "Vladimir Nazor", Zagreb, 2008.)