Poezija 
živih posjetitelja trenutno. Do sada: duša.
Users online script by Stats and counter by
.
.
.
Posjetitelji od lipnja 2009.:
Razne statistike zadnjih posjeta:
07.2010. |
Kopiranje autorskih radova dozvoljeno je jedino za nekomercijalno korištenje, u neizmijenjenom obliku, s originalnim naslovom i s navedenim imenom autora!
Poezija je romantika, sentiment, ljubav. Tuga, sreća, protest, molba. Život. I smrt živi u poeziji. I treba. Jer poezija je više od života i smrti, ona ih povezuje, ona je vječna. Poezija tuguje kad pas lutalica ode u vječna lovišta, poezija pravi orgije u čast rođenja leptira. Poezija ukrašava poljubac koji sam dobio od drage, poezija oplakuje smrt prijateljstva. Poezija je sve i sve je poezija. U nama, oko nas. Prošlost, sadašnjost i budućnost. Ivica Smolec
(Webstilus zbornik "Srodne duše", 2009.;uvodna pjesma u knjizi "O ljubavi i tuzi - pjesme i priče")
Poezija oplemenjuje
Svaka lirska pjesma oplemenjuje i autora i čitatelja. Iznimka su one nezgrapno sročene "pjesme" koje pozivaju na mržnju i netoleranciju pod sloganom patriotizma ili čak veličanjem jedne skupine ljudi i omalovažavanjem druge.
Pjesma se i piše i čita kad je srce puno emocija. Ljubav prema ženi ili muškarcu, majci, Bogu, prirodnim ljepotama, rodnom kraju, cvijetu ili životinji, cijelom svijetu – najčešći je motiv. Mnoge ljude riječ poezija asocira na ljubavnu pjesmu. Međutim, osim ljubavi, ljude ispunjavaju i drugi osjećaji koji traže afirmaciju. Nekad smo jednostavno veseli, razigrani, skloni šali, "pucamo" od želje da "puknemo" od smijeha. A povremeno osjećamo strast, čežnju, tugu, očaj, nostalgiju, usamljenost. Svaki od tih osjećaja može u nama pobuditi želju da pročitamo, a možda čak i napišemo, pjesmu i da si tako damo oduška. Pjesma je ventil kroz koji nagomilane emocije izlaze iz prepunog srca i traže "žrtve" u koje će se useliti.
Kad sam stavio na internet prvu stranicu s poezijom, bojao sam se da sam "sam na svijetu", jer u ovo doba "seksa, pića i krvoprolića" romantika, sentiment, poezija i ljubav slabo su zastupljeni u knjižarama, u razgovoru, a, mislio sam, i u srcima. Kako sam se prevario! Stranice s poezijom ubrzo su postale daleko najčitanije od svih mojih stranica. Mnogi posjetitelji se vraćaju na njih, mnogi ih kopiraju na svoje stranice, forume, blogove, mnogi ih spremaju za ponovno čitanje. Kao "papirnatu" knjigu na policu.
Eto, zato sam siguran da lirska poezija oplemenjuje čak i ovaj najnoviji, na izgled najnehumaniji medij, internet, a preko njega i sve nas.
Ivica Smolec(u engleskoj verziji: The Inn Scribers Antology 2007, "Reflections And Shadows")
Opčinjen, slušao je vječno hučanje, radostan pjev vode. Zna li ta voda kamo ide, kuda će je voditi njeno korito? Teško! Koliko će morati vrludati, izbjegavajući zapreke? Na što će sve naići na svom nepoznatom, neizvjesnom putu? Zna li ta voda da će se kod Karlovca sljubiti s Kupom, Dobrom i Koranom, da će zajedno teći dalje, starije, mirnije, dostojanstvenije, mudrije? Ne zna. To je avantura. Život rijeke, kao i život čovjeka. Kao bezbrižno dijete baca se rijeka ovdje preko kamenja. Kao bezbrižno, veselo, zaigrano dijete pravi galamu tako dragu uhu. Uskoro je prestao razmišljati i prepustio se osjećaju beskrajnog blaženstva, mira i sreće. Oči su gledale pjenu ali ju nisu vidjele. Uši su slušale pjesmu vode ali ju nisu čule. Nos je njušio mirise šume, rijeke i riba, stopala su osjećala milovanje vode ali Ivo je bio daleko. Nakon dužeg vremena instinktivno je okrenuo glavu i vidio svoje cure kako se vraćaju stazicom pored grmlja. Ines je, kao uvijek, poskakivala i mahala rukama. Obje su imale u kosi neki plavi cvijet i u ruci po kiticu ciklama. Ugledale su ga i nešto mu vikale ali ih on nije mogao čuti od buke koju su stvarali slapovi. Uskoro ih nije mogao ni vidjeti jer su mu neke čudne suze naglo navrle na oči i padale u slap, miješajući se s veselom, brbljavom vodom koja je tekla dalje...
Iz romana "Vode teku dalje", Ivica Smolec
O ljubavi i tuzi - pjesme i priče
Knijga je tiskana u prosincu 2009. godine. Do sada je predstavljena u Zagrebu, dva puta, u "Jutru poezije" i u Udruzi umjetnika "August Šenoa". Obje promocije održane su u travnju 2010. godine. Bit će još promocija ako (kad) bude manje tuge. Urednik i pisac predgovora je profesor Milan Ilić. Obradu fotografija i grafičko uređenje knjige, korice, prijelom i pripremu za tisak napravio sam sam. Nominalni nakladnik je "Spark".
Iako nisam tražio sponzore, na ramena su mi sletjeli ANĐELI:
Sanja Damjan, pjesnikinja iz Koprivnice, zapažena na brojnim recitalima poezije kajkavskog izričaja. Sanju nikad nisam osobno upoznao, poznam ju samo preko interneta i iz dopisivanja! Carmen Sagner iz Zagreba, mama Carmen, majka pokojnog pjesnika Olega Sagnera. Radio sam lekturu rukopisa obje njegove knjige, "Sad kad su djevojke najljepše" i "Trgovina na korzu". Valentina Vukman Zelić, pjesnikinja iz Dubrovnika. Izdala do sada tri zbirke, "Blago moje skrivene škrinje", "Zatajena" na koju sam napisao osvrt i "Uglazbljeni koraci" kojoj sam bio urednik i napisao joj pogovor. U pripremi je i četvrta knjiga. Tiskara I.T.M. Vrbovec, s kojom surađujem već nekoliko godina, također mi je izašla ususret. Hvala im!
Iz predgovora:
Njegova poezija jednostavna je i bliska. Ivica ne teži „modernizmu i eksperimentu“. On progovara običnim, svakodnevnim jezikom protkanim finim metaforama. Njegov stih je tečan. Često poseže za rimom, naročito u izvanredno formiranim sonetima, ali ta rima djeluje spontano, nije ni „nasilna“ ni „silovana“.
To je poezija koju možeš nekome „šapnuti na uho“, poezija koja se govori „ispod glasa“ dok sjediš sam u parku na klupi i prebireš po sjećanjima tražeći neke davno izgubljene ljubavi, poezija koju ćeš „viknuti glasno“ kad vidiš nepravdu i bijedu, poezija koju „treba slušati“ kad je netko drugi izgovara. Osobno vjerujem u takvu poeziju.
A što se tiče kratke proze, ona je u potpunosti na tragu autorove poezije, i po tematici, i po izboru „glavnih likova“ i po odnosu prema životu. Rekao bih da je i ova proza, kao i poezija, obojena „plavom bojom tuge“ i „zelenom bojom osamljenosti“.
Ljubav i tuga, san i smrt. Između toga, traganje za životom.
Milan Ilić, prof.
|
