Kopiranje autorskih radova dozvoljeno je jedino za privatnu upotrebu, BEZ IZMJENA, KOMPLETNO, S ORIGINALNIM NASLOVOM I S NAVEDENIM IMENOM AUTORA! U tom obliku i na taj način radovi se smiju stavljati na nekomercijalne stranice, blogove, forume... Dozvoljena je upotreba i u edukativne i slične svrhe ali ne komercijalno. Za to se, molim vas, javite autoru preko stranice za kontakt, kao i za korištenje sadržaja za čitanje ili recitiranje na priredbama i natječajima. Želite li sadržaje umnožavati, na bilo koji način komercijalno distribuirati pjesme ili priče, tiskati, uglazbljivati, podrazumijeva se da je neophodan kontakt radi dogovora. Upotreba tih materijala koja nije u skladu s navedenim podliježe Zakonu o autorskom pravu i moralnom pravu vlasnika.
Ako vam se dopadne ono što ovdje pročitate i čujete, proslijedite link:
Moje su pjesme stihovi o ljubavi, o radosti, o životu i smrti, o samoći, tuzi i očaju, o beznađu, o čežnji i nadi... O svemu, samo ne o mržnji.
Želite li samo izabrati i poslušati neku od osamnaest recitiranih pjesama različite tematike, posjetite prvi krug.
Ne plači mi, zlato, samo munja sijeva,
ma, začas će proći i taj pljusak kiše.
Slatko mi snivaj dok ti mama pjeva
i ničeg se ne boj, ne dršći mi više!
A kad se probudiš, sunce će se smijat',
pred skloništem pjesmu započet će ptice
i novo će gnijezdo, tu, na brezi, svijat'.
Daj da mama vidi nasmiješeno lice!
Ne boj mi se, srce, to običan je grom,
ma, nikada više neće biti rata!
Savit ćemo gnijezdo, naš novi, topli dom
gdje bio je prije, čim vrati se tata.
Ako nam se, ipak, naš tata ne vrati,
dvostruku ću ljubav svom anđelu dati!
Stojim pod krošnjom i misli mi blude.
Vjetar se igra zelenim granama
i pokušava stresti s vrha
upornog pernatog crnog pjevača.
S vjetrom što dolazi iz daljina,
mašta mi daruje mirise
planinskog snijega i borovine,
i slutnju daha neke žene
daleke,
usamljene,
koja bi me možda voljela
da smo se upoznali.
Vjetar je odnio moj dah
dalje, daleko,
preko ravnice,
možda preko brda i mora,
do neke druge žene
daleke,
usamljene,
koju bih možda volio
da smo se upoznali.
Sačinjen od osmijeha,
stisnutim se ustima štitim od kiše.
U meni cvate nebo
i bezbroj malih sreća čini me sobom.
Jedna žena je rođena
i živi negdje u ovom gradu.
Želim ju naći.
Znam, proći ću kroz poneki oblak tuge,
bez lutanja i žurno,
jer ona čeka mene
negdje u ovom gradu.
Jedna je rijeka zastala da sačeka more.
Od mojih malih sreća
sagradit ću najljepši osmijeh na njenom licu
i skrenut ću njen pogled
na istok gdje plamti nebo.
Pokušat ću stišati krv
i voljeti te toplo i tiho
kao što volim vjetar
i titranje dubokih akorda orgulja.
Ponekad sjedim pod svjetiljkom na Griču,
sve dok me ne ponese vjetar
iznad mog grada u plavičastoj idili,
i dalje, iznad Save, iznad polja.
Ponekad zaželim da pođemo zajedno,
da te naučim lebdjeti
iznad vremena i materije.
I tada te vidim dolje,
okovanu lancem vremena.
Stišavam akorde svoje krvi
i silazim da čagamo toplo i tiho,
uz neke tužne orgulje,
tako daleko od sunca.
Ponekad,
kad ne mogu stišati krv,
dotaknem tijelo druge djevojke
i gnječim ga u negativ svog tijela,
i lebdim s njim iznad materije,
ususret spoznaji.
Kad ne mogu s tobom.
I tek kad shvatim
da to tijelo ne može patiti,
vraćam se tebi.
Pa ako i dokučim spoznaju,
želim je podijeliti s tobom.
Pa ako i ne znaš letjeti,
stišat ću vjetar, orgulje i krv,
odbacit ću spoznaju
i poljubit ću te toplo i tiho.
nismo se čak ni upoznali
a ja uzimam kopiju tvog osmijeha
bez pitanja
potajno
u prolazu
čim si se udaljila stavio sam ga na lice
izgleda da je to stvarno izvrstan osmijeh
ljudi kraj kojih prolazim
kradu od mene kopije
bez pitanja
potajno
znam to jer sam neke ponovo sreo
prvi put ozbiljni a sada s osmijehom ukradenim
s mojeg
a zapravo s tvojeg lica
Prekrasne, krupne, sjajne,
crne, smeđe, plave, zelene,
neugledne, žmirkave, krmeljive,
prošarane filigranom crvenim.
Stidljive ispod trepavica,
vragolaste sa strane,
direktne i pronicave,
nježne, snene, zaljubljene.
Nemirne, podmukle, vrludave,
procjenjivačke, laskajuće, lažljive.
Vratari na ulazu u druge svjetove,
svjetove iz bajki.
Ako uđeš, iza njih te čekaju
iznenađenja neizreciva,
možda dobre vile i zlatne ribice,
dvorci na maglenim brdima,
tople planete
iz paralelnih svemira.
A, možda,
žabe otrovne i rep škorpije,
poljubac crne udovice
i koktel amara s mambinom slinom.
Ako odlučiš ući,
budi hrabar i oprezan
jer njihova ljepota
možda krije bol.
Praizvedba, kavana Martinvs, Dugo Selo, u zgradi u kojoj je Radio Martin (na promociji dvostruke zbirke poezije
Milana Ilića "Solilokvij trijeznog alkoholičara"/"Plava Breza":
Una...
Kakvo prekrasno ime!
Za rijeku, za vode koje teku, za ženu, za kristalnu pjenu.
Za iskricu svjetla u tamnom oku, za oblinu na toplom, nježnom
boku,
za srebro mjeseca na tihoj vodi, za slutnju što me ušću
njenom vodi.
Una.
U ove mrtve sate, dok pravednici sniju raj
komet se diže iz vode ne ogrebavši joj sjaj.
Šuma je crna od lišća, topla od perja, dlake,
prigušen čuje se jauk iz more neke svrake.
Iznad stabala i vode mjesec se smiješi, šuti,
kistom njegovim bojani, srebre se šumski puti.
Na prsa žilava bukvu stisnuo grbavi grab,
lišćem njegovim šapće joj povjetarac tih i slab.
Noć ova, utješna, nježna, usnulu šumu mazi,
slijepila mrakom krošnje, vratom mi toplo plazi.
Frizuru u glatkoj vodi provjerava drevni dub,
žir zreli ispušta meko dok naginje se nad rub.
Na hrast taj naslonjen sjedim, svog raja zanesen snom,
dok divna šuma me grli, na daleki mislim dom.
Daleko negdje u svijetu, u kraju šume i trave,
gdje orhideje mirisne vise sa raskošnih grana,
živio je zgodni mladić čupave smeđe glave.
Dok je vrludao šumom jednog sunčanog dana,
već zasićen udvaranjem djevojkama jedrim, rasnim,
ljubavni zov je začuo, nježan, kroz vela lijana.
Djevojačkim glasom dirnut,grlenim, čežnjivim, glasnim,
poletio je kroz gustiš, zvižduk mu u grlu stao
kad se našao pred njenim očima blistavim, jasnim.
Ponudio joj je krilo, kupine za nju je brao,
obećao joj zaštitu, nježnost, snove, srce svoje,
sagradio gnijezdo meko - i taj je neženja pao.
Al' jednom, za kišnog dana, magla je isprala boje,
on se vraćao trudnici dragoj, duša sreće puna,
s jutarnjim suncem u oku, s obiljem hrane za troje.
Vjetar raspršuje maglu, gnijezdo obasjava luna:
mladić čupave glave, u jedinoj sobi svog stana;
krilom preko njenog tijela i mrtvim kljunom do kljuna.
Ne žurim.
Nitko me ne čeka
i ovaj prazni noćni tramvaj
propuštam spokojno.
Sitna kiša, gusta,
pretvara semafor u ružu.
Na sjajnom asfaltu
iskre se pàle kapi.
Obilazim svetište mladosti svoje.
Hladan je Meštrovićev Zdenac,
usnule su glave oko njega.
Jedino ona usamljena,
s mojim potpisom,
izblijedjelim,
desetljećima starim,
budna je.
Zamišljeno gleda smeđi list
što u crnoj vodi pleše,
bez volje, u ritmu kiše,
iznad novčića sreće nečije.
Spavaj, Zagrebe moj!
Ja tiho hodam, da te ne probudim.
Jer te volim.
Rođen sam iznad mog Zagreba, na brijegu,
srećom me i tugom darivao taj grad.
Pol stoljeća s njime u suncu, po snijegu,
kao sijedi purger ću umrijet sretan, mlad.
Jer Zagreb te voli ako mu dozvoliš,
jer Zagreb moj nježno svoju djecu grli.
Umrijet ćeš spokojan ak' ti njega voliš,
k'o svi tvoji dragi što su u njem mrli.
Nisu Zagreb samo ulice i zgrade,
ma nisu to samo ni Maksimir i Cmrok!
Riječi "Kak si, rista?" koje uho slade
i osmijeh mi šire kada uzvratim s "Bok!".
Kad me teški vjetar u tuđini brije,
moj Zagreb me zove: "Vrni se čim prije!"