Poezija ljubavi, sreće i nade 
živih posjetitelja trenutno. Do sada: duša.
Users online script by Stats and counter by
.
.
.
Posjetitelji od lipnja 2009.:
Razne statistike zadnjih posjeta:
07.2010. |
Kopiranje autorskih radova dozvoljeno je jedino za nekomercijalno korištenje, u neizmijenjenom obliku, s originalnim naslovom i s navedenim imenom autora!
Sadržaj
Legenda o Ljubavi
Na bijelom vrhuncu, tam' u samoći, starica je slijepa tisuće ljeta; osluškuje zveket zvijezda u noći, osjeća da sunce po danu cvjeta.
Dobri ljudi, širom naše planete, prijateljima su se svojim kleli da su pod nebom, gdje orlovi lete, tu besmrtnu slijepu staricu sreli.
Orkestar svih zvijezda doziva sunce. Orao na zraku njegovu slijeće. Dok prazne pristaju jutarnje lađe
na te visoke do neba vrhunce, srce u osami ponovo kreće onu staru slijepu ženu da nađe.
© Ivica Smolec, 5. prosinca 1975.(prijatelju za rođendan)Webstilus zbornik "Srodne duše", 2009.;zbirka "O ljubavi i tuzi - pjesme i priče", 2009.)
Ne plači, zlato!
Ne plači mi, zlato, samo munja sijeva, ma, začas će proći i taj pljusak kiše. Slatko mi snivaj dok ti mama pjeva i ničeg se ne boj, ne dršći mi više!
A kad se probudiš, sunce će se smijat', pred skloništem pjesmu započet će ptice i novo će gnijezdo tu, na brezi, svijat'. Daj da mama vidi nasmiješeno lice!
Ne boj mi se, srce, to običan je grom, ma, nikada više neće biti rata! Savit ćemo gnijezdo, naš novi, topli dom gdje bio je prije, čim vrati se tata.
Ako nam se, ipak, naš tata ne vrati, dvostruku ću ljubav svom anđelu dati!
© Ivica Smolec, 17. siječnja 2010.
Sonet o dobroj duši
U staroj jakni, ni nakita nema, ta žena bez škole je ipak dama. U vrećici su joj Puškin i Gorki; iz knjižnice vraća se moja mama.
Zamišljeno lice, odsutan pogled, brige su ispod tog sijedog joj prama. Nakon što svrati po lijek, kruh i mlijeko, domu svom, umorna, vraća se mama.
Davno mi je dala gene što vole, napajaju se iz ljubavi hrama. Vatru i vodu i zemlju i ptice, ma, sve to voli i dobra mi mama.
Prosjaka prosi da prosi bez srama jer puno je jada prošla i sama.
Da, takva je duša draga mi mama.
© Ivica Smolec, 7. siječnja 2009.)(zbirka "O ljubavi i tuzi - pjesme i priče", 2009.)
Spirala
(hommage mom tati)
Vedar je ali umoran i sijed. Čuvaj, grano, taj krhki, suhi list! Blage mu misli, obraz mu je čist, al' mutno oko i u uhu led.
Nek vas ne plaše njegove bóre, crte na licu sam život reže. Ljeti nam misli od zime bježe al' vrijeme ore more i góre.
U mulju škrge toplinu traže, hladnoća steže, vjetrovi snaže, krila na putu za čudesni jug.
Spirala sve je središtu bliže, zima svih zima mom tati stiže. Molim te, daj još koji puni krug!
© Ivica Smolec, zima 2009/10.
Sačinjen od osmijeha, stisnutim se ustima štitim od kiše. U meni cvate nebo i bezbroj malih sreća čini me sobom. Jedna žena je rođena i živi negdje u ovom gradu. Želim ju naći. Znam, proći ću kroz poneki oblak tuge, bez lutanja i žurno, jer ona čeka mene negdje u ovom gradu. Jedna je rijeka zastala da sačeka more. Od mojih malih sreća sagradit ću najljepši osmijeh na njenom licu i skrenut ću njen pogled na istok gdje plamti nebo.
© Ivica Smolec,1973. (nepoznatoj djevojci)(Radio Martin, 2007., emisija "Igračka vjetrova;časopis Udruge umjetnika "Spark" br. 10)
Stišat ću krv
Pokušat ću stišati krv i voljeti te toplo i tiho kao što volim vjetar i titranje dubokih akorda orgulja. Ponekad sjedim pod svjetiljkom na Griču, sve dok me ne ponese vjetar iznad mog grada u plavičastoj idili, i dalje, iznad Save, iznad polja. Ponekad zaželim da pođemo zajedno, da te naučim lebdjeti iznad vremena i materije. I tada te vidim dolje, okovanu lancem vremena. Stišavam akorde svoje krvi i silazim da čagamo toplo i tiho, uz neke tužne orgulje, tako daleko od sunca. Ponekad, kad ne mogu stišati krv, dotaknem tijelo druge djevojke i gnječim ga u negativ svog tijela, i lebdim s njim iznad materije, ususret spoznaji. Kad ne mogu s tobom. I tek kad shvatim da to tijelo ne može patiti, vraćam se tebi. Pa ako i dokučim spoznaju, želim je podijeliti s tobom. Pa ako i ne znaš letjeti, stišat ću vjetar, orgulje i krv, odbacit ću spoznaju i poljubit ću te toplo i tiho.
© Ivica Smolec,1973.
Copyright © Osmijeh 1973.
nismo se čak ni upoznali a ja uzimam kopiju tvog osmijeha bez pitanja potajno u prolazu čim si se udaljila stavio sam ga na lice izgleda da je to stvarno izvrstan osmijeh ljudi kraj kojih prolazim kradu od mene kopije bez pitanja potajno znam to jer sam neke ponovo sreo prvi put ozbiljni a sada s osmijehom ukradenim s mojeg a zapravo s tvojeg lica
© Ivica Smolec, 2004.(godišnjak Srednje strukovne škole Velika Gorica "Struk" 2008.;zbirka "O ljubavi i tuzi - pjesme i priče", 2009.;otvorenje izložbe slika HLD-a u Klub-galeriji "Zrin" u Berislavićevoj, Zagreb, 2010.)
(u verziji na zagrebačkom dijalektu - XVI Festival "Kaj - Kustošija",istoimeni Zbornik, Zagreb, 2007.;Radio Martin, 2007. - emisija "Igračka vjetrova";otvorenje izložbe "Ljeto" Hrvatskog likovnog društva u galeriji "Sunce", Zagreb, 2008.)(zbirka "O ljubavi i tuzi - pjesme i priče", 2009.)
Oči, vratari duše
Prekrasne, krupne, sjajne, crne, smeđe, plave, zelene, neugledne, žmirkave, krmeljive, prošarane filigranom crvenim. Stidljive ispod trepavica, vragolaste sa strane, direktne i pronicave, nježne, snene, zaljubljene. Nemirne, podmukle, vrludave, procjenjivačke, laskajuće, lažljive.
Vratari na ulazu u druge svjetove, svjetove iz bajki. Ako uđeš, iza njih te čekaju iznenađenja neizreciva, možda dobre vile i zlatne ribice, dvorci na maglenim brdima, tople planete iz paralelnih svemira. A, možda, žabe otrovne i rep škorpije, poljubac crne udovice i koktel amara s mambinom slinom.
Ako odlučiš ući, budi hrabar i oprezan jer njihova ljepota možda krije bol.
Oči, vratari duše.
© Ivica Smolec, 26. prosinac 2007.(otvorenje izložbe "Aktovi i portreti" Hrvatskog likovnog društva, SRC Jelenovac, Zagreb 2008.)
Skupila je hrabrost i napisala pjesmu
Pisala je dugo, riječi su tekle, duša je mrljala stranicu bijelu. Bojala se da druge su to već rekle, napisale ljepše tu priču cijelu.
A nije znala da baš njena je priča biser na bijelom tom listu papira, odraz samo njenog dragocjenog bića, plam vatre, hlad vode, gnjev rata, raj mira.
Uvijek je ista i uvijek nova, priča što srce nam u stihu ju piše, dok je muškaraca, poljubaca, žena, dok sanjar san sniva i živi i diše.
© Ivica Smolec,28.studenog 2007.(otvorenje izložbe "Akvareli" Hrvatskog likovnog društva, galerija RUŽA, Zagreb 2008.;zbirka "Balkanska kafenisanja", AU 2008.)
San
Na plaži maloj, skrivenoj, ležiš, gola, na boku. Prilazim, hipnotiziran, poziv ti u smiješku i oku.
Dojke ti, drhtave, bubre, napola skriva ih pramen. Na trenutak samo sam zastao kad more je prelilo kamen.
A obijesna voda prilazi bliže, do tvojih stopala, pa ih liže, stenje i ječi pa natrag gmiže i, za trenutak, ponovo stiže.
Liježem do tebe i, nježno, rukom ti milujem bok. Grčiš se kao narandža iz koje vri slatki sok.
Kose zrake umornog sunca sakrila je oblačka sjena. Na pladnju maestrala mirišu kadulja, sol i žena.
Hvataš me oko vrata i, dok naglo nadire plima, budim se sav u znoju. Na prozoru - snijeg i zima.
© Ivica Smolec, 22. travnja 2008.(otvorenje izložbe "Aktovi i portreti" Hrvatskog likovnog društva, SRC Jelenovac, Zagreb, 2008.;"Goričke večeri" 2008.;zbirka "Balkanska kafenisanja", AU 2008.)(zbirka "O ljubavi i tuzi - pjesme i priče", 2009.)
© Ivica Smolec(otvorenje izložbe "Akvareli" Hrvatskog likovnog društva, galerija "RUŽA", Zagreb, 2008.;časopis Udruge umjetnika "Spark" br. 11)
Sačuvaj onaj komadić neba U prolazu prema Griču. Znaš, ti si još mala, sretna beba A zvijezde odasvud niču.
I dok ne shvatiš koliko sam tvoj
Sačuvaj moje riječi, Moj osmijeh i zagrljaj i šapat moj. O, budi sa mnom, lebdimo u sreći Koja sva tužna sjećanja briše I daj da te ljubim, ne govori više.
© Ivica Smolec, 1974.(uglazbio Neven Dužević 2008., album "Večernji vidik")
Praizvedba, kavana Martinvs, Dugo Selo:
Ne slutiš koliko želim da zaspiš na mom ramenu, da sanjaš moje snove.
U sivilu proljetne večeri, k tebi, tuđa djevojko, želje mi nestašne plove.
© Ivica Smolec, 1974. (tuđoj djevojci)
Moja rijeka
Divlja i bezbrižna jurila je rijeka, bacala se smiono niz tvrde stijene. Pjevala je glasno svoj divlji rock uz srebrne kapljice i kovitlac pjene.
Sišla je s mističnih maglenih planina, smirena je nestašna razigranost njena. Izbaci još poneki vrckavi valić gdje prije je neobuzdano prštala pjena.
Moja rijeka sad pjeva čisti blues jer često teče kud joj nije volja. Zanos joj je smiren teškom ilovačom, probija se mučno kroz šume i polja.
Na njoj nema velebnih mostova, preko nje nikad ne kroče ljudi. Plavi katkad da spasi život, pa i za suše bistru vodu nudi.
Traži svoje more, plavo i bistro, i sama je prozirna, ni dno ne krije. Moja rijeka teče nevina i čista, ni krv ni blato zamutilo ju nije.
© Ivica Smolec, 23. kolovoza 2005.(Cest is d'best" festival, Zagreb 2008.;godišnjak Srednje strukovne škole Velika Gorica "Struk" 2008.;otvorenje izložbe "Raskorak" Hrvatskog likovnog društva, galerija CHROMOS, Zagreb, 2008.;časopis Udruge umjetnika "Spark" br. 13;zbirka "Balkanska kafenisanja", AU 2008.)
Una... Kakvo prekrasno ime! Za rijeku, za vode koje teku, za ženu, za kristalnu pjenu. Za iskricu svjetla u tamnom oku, za oblinu na toplom, nježnom boku, za srebro mjeseca na tihoj vodi, za slutnju što me ušću njenom vodi. Una.
© Ivica Smolec, 2007.(uglazbio Zvonko Knežević 2007.)(zbirka "O ljubavi i tuzi - pjesme i priče", 2009.)
Dvorana Doma kulture, Velika Gorica, 5. studenog 2009.:
Reci
Hoćeš li da pripremim večeru ili da te ljubim? Večer se spušta i ja se bojim da te ne izgubim.
© Ivica Smolec, 23. kolovoza 2005.(Radio Martin, 2007. -Tell me;u engleskoj verziji tiskano u antologiji "Reflections And Shadows", "The Inn Scribers", 2007.)
Moj život
Esenciju živim, pjevam, ni vino ne blažim vodom. Ja jurim s vjetrom u kosi, drugi se spotiču hodom.
Al' dok k'o munja sijevam, (što zavist stvara u zlobnih) pod zemlju me bljesak nosi, prepun nuspojava kobnih.
Život mali, al' samo moj, moje tuge, sreće, čežnje, lude misli, pčelica roj, ljubavi divlje i nježne.
Mijenjao nikad ga ne bih za bitak dug, miran i tih.
© Ivica Smolec, 21. srpnja 2008.(zbirka "Balkanska kafenisanja", AU 2008.)
Notturno
U ove mrtve sate, dok pravednici sniju raj komet se diže iz vode ne ogrebavši joj sjaj. Šuma je crna od lišća, topla od perja, dlake, prigušen čuje se jauk iz more neke svrake.
Iznad stabala i vode mjesec se smiješi, šuti, kistom njegovim bojani, srebre se šumski puti. Na prsa žilava bukvu stisnuo grbavi grab, lišćem njegovim šapće joj povjetarac tih i slab.
Noć ova, utješna, nježna, usnulu šumu mazi, slijepila mrakom krošnje, vratom mi toplo plazi. Frizuru u glatkoj vodi provjerava drevni dub, žir zreli ispušta meko dok naginje se nad rub.
Na hrast taj naslonjen sjedim, svog raja zanesen snom, dok divna šuma me grli, na daleki mislim dom.
© Ivica Smolec, 28. srpnja 2008.(zbirka "Balkanska kafenisanja", AU 2008.;zbirka "O ljubavi i tuzi - pjesme i priče", 2009.)
Rapski memento
Na Pudarici, skrivena plaža gdje pijesak tjera trave i stijene. Akvamarin se iz vala seli, kroz sjene krošnji, u oči njene.
Vali u čudu; vali su stali, na trenutak su izgubili dah dok ljubio je, vrućega čela, plamtećeg srca, od strasti plah.
Skriveni cvrčci, u uzbuđenju, o ljubavi već krajem šire trač: mladić je neki djevojku lijepu ljubio, tamo, uz more i drač.
Na Pudarici, val šumi priču o divnoj curi i tom mladiću.
© Ivica Smolec, 14. rujna 2008.(otvorenje izložbe "Raskorak" Hrvatskog likovnog društva, galerija CHROMOS, Zagreb 2008.;zbirka "Balkanska kafenisanja", AU 2008.;zbirka "O ljubavi i tuzi - pjesme i priče", 2009.)
Balada o mladiću čupave glave
Daleko negdje u svijetu, u kraju šume i trave, gdje orhideje mirisne vise sa raskošnih grana, živio je zgodni mladić čupave smeđe glave.
Dok je vrludao šumom jednog sunčanog dana, već zasićen udvaranjem djevojkama jedrim, rasnim, ljubavni zov je začuo, nježan, kroz vela lijana.
Djevojačkim glasom dirnut,grlenim, čežnjivim, glasnim, poletio je kroz gustiš, zvižduk mu u grlu stao kad se našao pred njenim očima blistavim, jasnim.
Ponudio joj je krilo, kupine za nju je brao, obećao joj zaštitu, nježnost, snove, srce svoje, sagradio gnijezdo meko - i taj je neženja pao.
Al' jednom, za kišnog dana, magla je isprala boje, on se vraćao trudnici dragoj, duša sreće puna, s jutarnjim suncem u oku, s obiljem hrane za troje.
Vjetar raspršuje maglu, gnijezdo obasjava luna: mladić čupave glave, u jedinoj sobi svog stana; krilom preko njenog tijela i mrtvim kljunom do kljuna.
© Ivica Smolec(zbirka "Balkanska kafenisanja", AU 2008.;zbirka "O ljubavi i tuzi - pjesme i priče", 2009.)
More u krvi
more se spušta more se penje natapa slane i gorke snove prekriva one crvene bove slana voda u venama stenje
more je život more je svemir alga i ikra čovjeka stvori i da mu dušu da pjesmu zbori koja uz nadu prosipa nemir
more je moćno more je ludo svoje sonete u bijesu stvara tek djelić jedan od svoga dara prepušta nekom za divno čudo
od silnih ljudi tek časne probra govornik njegov je roko dobra
© Ivica Smolec, 2008.(za rođendan Roki Dobri)
Ljubav
Leluja uz cestu kratka haljina, crna kosa smije se preko dlana mladića koji u zanosu lebdi, kraj dvorišnih vrata njezinog stana.
Pored njih prolazi pas, za njim žena. Saginje se žena i mazi svog psa. Iz mahanja repa odanost pršti, u ženinom oku čarolija sja.
Iz suprotnog smjera, neki sijedi par, spletenih ruku, na trenutak stao i, dok je djevojka trčala u stan, starački cjelov na lice je pao.
U sjeni terase ispijam kavu, zbog bljeska ljubavi saginjem glavu.
© Ivica Smolec, 25. veljače 2009.(otvorenje izložbe HLD-a, galerija "Zrin", Zagreb, 2009.;tribina "Kutrić", Zagreb, 2009.;zbirka "O ljubavi i tuzi - pjesme i priče", 2009.)
Spavaj, Zagrebe moj!
Ne žurim. Nitko me ne čeka i ovaj prazni noćni tramvaj propuštam spokojno.
Sitna kiša, gusta, pretvara semafor u ružu. Na sjajnom asfaltu iskre se pàle kapi.
Obilazim svetište mladosti svoje. Hladan je Meštrovićev Zdenac, usnule su glave oko njega. Jedino ona usamljena, s mojim potpisom, izblijedjelim, desetljećima starim, budna je. Zamišljeno gleda smeđi list što u crnoj vodi pleše, bez volje, u ritmu kiše, iznad novčića sreće nečije.
Spavaj, Zagrebe moj! Ja tiho hodam, da te ne probudim. Jer te volim.
© Ivica Smolec, 4. veljače 2009.(otvorenje izložbe HLD-a, galerija "Zrin", 2009.;tribina "Kutrić", Zagreb, 2009.)
Sonet o Zagrebu i meni
Rođen sam iznad mog Zagreba, na brijegu, srećom me i tugom darivao taj grad. Pol stoljeća s njime u suncu, po snijegu, kao sijedi purger ću umrijet sretan, mlad.
Jer Zagreb te voli ako mu dozvoliš, jer Zagreb moj nježno svoju djecu grli. Umrijet ćeš spokojan ak' ti njega voliš, k'o svi tvoji dragi što su u njem mrli.
Nisu Zagreb samo ulice i zgrade, ma nisu to samo ni Maksimir i Cmrok! Riječi "Kak si, rista?" koje uho slade i osmijeh mi šire kada uzvratim s "Bok!".
Kad me teški vjetar u tuđini brije, moj Zagreb me zove: "Vrni se čim prije!"
© Ivica Smolec, 15. lipnja 2009.(u verziji na zagrebačkom dijalektu izvedeno na XVIII festivalu "Kaj u Kustošiji", Zagreb, 2009. i tiskano u istoimenom zborniku)
|
