Poezija tuge, čežnje i samoće 
Provjera SEO
živih posjetitelja trenutno. Do sada: duša.
Users online script by Stats and counter by
Posjetitelji od lipnja 2009.:
Deset zadnjih posjeta:
Zadnji put radio sam na stranici 01/03/10 |
Kopiranje autorskih radova dozvoljeno je jedino za nekomercijalno korištenje, u neizmijenjenom obliku, s originalnim naslovom i s navedenim imenom autora!
Sadržaj
Je li to vaš krik, gospodine? O, da, hvala, nisam ni primijetio kad sam ga ispustio!
© Ivica Smolec, 2003.
Ljubav do smrti
Posvećeno onima koji se vole a ne mogu živjeti zajedno jer su različitih vjera, društvenih statusa, nacionalnosti ili rasa.
dva zelena pupa u proljetnom jutru jedan na brezi drugi na hrastu uče se živjeti šire se suncu dva pupoljka nježna u susjedstvu rastu
dva zelena lista gledaju se s čežnjom između njih ponor svemir među njima svi listovi šušte samo oni šute a prolazi ljeto a bliži se zima
dva suha lista na jesenjem vjetru tiho napuštaju svaki svoju granu dodiruju se tek na jedan trenutak i padaju svaki na svoju stranu
© Ivica Smolec, 22. siječnja 2010.
Vrijeme kopčanja
Bili smo rupica i gumb, zakopčavali se dnevno. Najčešće dugo i nježno, ponekad - strasno i gnjevno.
Kopčat' se po ovoj vrućini?! Snebivali su se ljudi. Nismo se obazirali na njih jer ljude svašta čudi.
Vrijeme kopčanja prošlo je. Ostala ti je tek sjeta, zimska čežnja za gumbom iz onih davnih ljeta.
Da, nije ti bilo suđeno, sve dobre stvari ti odu. Gumb je otplovio rijekom jer greškom si pustila vodu.
A rupice bez gumba na starinskom kaputu ne nalaze prikladan gumb, starinsku verziju krutu.
Sad možeš samo žaliti. Kasno je reći: Oprosti! Sad možeš samo žaliti za svojim gumbom od kosti.
Još kad bi i ovo znala, ne bi ti smanjilo tugu: tvoj nekad vjerni gumb je našao rupicu drugu.
© Ivica Smolec, 5. ožujka 2009.
(Tribina grada Zagreba, Kaptol, 2006.;(Kloštar Ivanić 2007.;Radio Martin 2007.;"Cest is d'Best festival, Zagreb 2008.)
Zadnji list
Prijatelji moji i ljubavi moje što trunete dolje, uvele, crne, zgažene...
Uskoro odlazim i ja.
Moći će ova šuma i bez nas, nova će generacija pjevati iste balade kad dahne povjetarac i plakati iste jadikovke kad stušti se oluja.
Krug se zatvara i krenut će novi. Mlado će se lišće, svjetlozeleno, puno sokova, dodirivati nježno i sanjariti na toploj proljetnoj kiši o sretnom, vječnom životu.
Ali i mi smo živjeli, voljeli, maštali, ljutili se i praštali. Evo, i ja oslobađam granu za nove sanjare, za nova prijateljstva, za nove ljubavi...
© Ivica Smolec, 16. veljače 2006.(časopis Udruge umjetnika "Spark" br. 12)
Jesi li ikad napisao pjesmu, odraz nemirne duše? Jesi li ikad čekao uzalud i shvatio da snovi se ruše?
Gdje je večeras moj silni zanos kojim moja poezija diše? I kakva je to poezija koju srce bez zanosa piše?
Kad ću naučiti da ju volim samo koliko i ona mene? I tko će pokušati da mi objasni razliku između pjesme i žene?"
© Ivica Smolec, 1973.
Znaš gdje ćeš me naći
Ako me ikad potražiš, znaš gdje ćeš me naći. Naše jezero još uvijek te čeka i čezne za tvojim prštavim smijehom i kamenčićima koje si samo ti znala onako nehajno bacati u njega. Voda je još bistra i zelena, još je u njoj odraz tvojih očiju. Kad viknem tvoje ime, ptice umuknu i jeka mi vrati glas. Ma što znače te duge godine?! Ja sam još tvoj i bit ću, čija god da si sad. Ako me ikad potražiš u svojim snovima, znaš gdje ćeš me naći.
© Ivica Smolec, 14. srpnja 2006.(otvorenje izložbe novih članova Hrvatskog likovnog društva, Belot klub, Zagreb, 2008.;časopis Udruge umjetnika "Spark" br. 13;Cest is d'best festival, Zagreb 2008.)
Ribič
Navečer je pripremio štapove, udice, pera i mamce. Legao je i usnuo slapove, ribe, lokvanje i čamce.
Ustao je u petnaest do tri, popio kavu, čuo prognozu. Kad su se razišli sni na eks je okrenuo lozu.
“Moody Blues” su krenuli s okretom ključa, rasuli akorde u tami i samoći. CD je završio kod zadnjih kuća gdje rijeka je šumila kroz led u noći.
Bacio je udicu u crni val pokretima znanim, u ritualu dragom. Čučnuo je na smrznuti žal opčinjen vodom, njenom vječnom snagom.
Čas prije nego je dahnuo dan, bacio se pod led, u vir, gdje sanjat će vječno najljepši san, gdje naći će spokoj i mir.
Ivica Smolec,2003.(Udruga umjetnika "Vjekoslav Majer", Zagreb, ožujak 2008.)
Kad umrem
Kad umrem, neka vode i dalje teku i vatre neka gore i ptice pjevaju, nek’ miriše mokra crnica na mojim prsima. Samo to vas molim.
Ivica Smolec, 4. kolovoza 2005.
Plavo
hej kako možeš živjeti bez tuge kad ona djeca umiru od side kad se prosjak smrznuo u parku kad iza zida pretučena žena plače
plave vode teku džunglom ti čučiš uz obalu u blatu ili cvijeću ti strpljivo čekaš ti šutke čekaš ti cijeli život čekaš da ti val donese zlatni pijesak ili običan mulj
plava je tvoja kugla tvoje utočište u beskrajnoj tami
putnik namjernik iz utrobe svemira iz beskrajne crne utrobe svemira turist obični čudnoglavi sa šest pari očiju sa osam pari ušiju sa deset pari ticala umjesto pozdrava uputit će ti pitanje
hej kako možeš živjeti bez tuge kad ona djeca umiru od side kad se prosjak smrznuo u parku kad iza zida pretučena žena plače
Ivica Smolec, 23. srpnja 2007.
Smrt i ja
dođi dosta si bio vrijeme je primi me za ruku
budalo bahata ne prijeti mi u proljeće
kad mušmule dozriju i magle se guste spuste i inje posrebri moju brezu poći ću kroz svoje krizanteme sam u one duboke vode
u njima me traži i ako me nađeš vodi me sa sobom kamo god želiš
ne zovi me sada kad slavim život i stavljam osmijehe na mlada lica
gubi se nakazo bijela uplašit ćeš nevine duše
zar zaista ne shvaćaš tebi je vrijeme ti moraš sa mnom milom ili silom završio je tvoj ples pod suncem
zar ti ne shvaćaš da sam ću poći ali ne u proljeće
vodi sad nekog drugog ne mene ja ne idem
kad padne lišće naći ćeš me na dnu voda ako me dotad ne zaboraviš
i smrt se pokoleba i ode i drugu krv nađe da utaži žeđ
i prošlo je proljeće i ljeto je prosulo strast i raskoš i dugi su dani prosipali zlato i kratke su noći srebrile srca i ljubav je cvala
i ocvala
ohladile su se vode zamutile lišće je opalo inje je posrebrilo brezu
i opet smrt ožedni i crna vrana sleti pod njegov prozor
dođi dosta si bio vrijeme je primi me za ruku
nitko joj ne odgovori jer u sobi nikog nije bilo
i sjeti se vrana riječi u proljeće izgovorenih i odleti do dubokih voda i vidje kako se voda mreška
u krugovima
© Ivica Smolec, ožujak - svibanj 2008.
pogledaj vodu pogledaj vodu voda te gleda voda je živa
ta drevna voda koja se valja u mračnoj dubini spokoj skriva
poslušaj vodu poslušaj vodu voda te zove voda te mami
ta drevna voda koja se valja nudi ti zaborav dolje u tami
osjeti vodu osjeti vodu voda te čisti voda te blaži
ta drevna voda koja se valja daje sreću onom tko traži
Ivica Smolec, 2004.(Uvodna pjesma iz romana "Vode teku dalje",uglazbio Neven Dužević 2008. i izveo na Prvom programu HR - "Vode")
Crno(nešto kao notturno)
sanjao sam da sam voljen
draga žena drži me za ruku gleda u oči i priča smije se i priča i smije se
otvorio sam oči bljesnula je tama zaurlala je tišina
razmaknuo sam zavjese noćni leptiri mahniti ples baršunasta krilca i vruće staklo ulične svjetiljke
dva su se cvrčka dozivala iz mraka
nalakćen na prozor zamišljao sam svoju budućnost
zamrljana maglovita slika preko koje su prelijetali ošamućeni napola sprženi dezorijentirani leptiri
samoćo moja
da nemam tebe bio bih tako užasno sam
© Ivica Smolec,1. travnja 2007.
Ne pričaj mi o ljubavi
Ne pričaj mi o ljubavi, ne trebam slatke riječi, krv mi se pretvara u vodu kad god mi slažeš. Želim tvoju ljubav a ljubav nisu riječi, ne želim tvoja usta nego srce. Ne pjevaj mi o ljubavi, i ja znam složiti rimu i znam da je lako opjevati laž. Daj da pronađem u tvojim zjenicama, u tvojim postupcima, u tvojoj brizi za mene, istinu o našoj ljubavi. Uzvrati mi ljubav, ako možeš, ali ne pričaj mi o njoj. O ljubavi ću radije sanjati sam.
Ivica Smolec, srpanj 2005.
kao ptica zbunjena koja traži hranu i vodu toplu zemlju i živu travu skrivene ispod snijega
kao ptica koja slijeće na tvoj zaleđen prozor i čeka i čeka tiho u samoći mrvice tvoje ljubavi
kao ptica koja žudi za jednom zrakom sunca što gura se kroz stisnute zube zime kroz guste teške magle
kao ptica koja sanja kako u toplu ljetnu večer iz lišća prosipa radostan pjev životu ushićen pjev ljubavi
kao crna ptica crna
© Ivica Smolec(u engleskoj verziji tiskana 2007. u antologiji "Reflections And Shadows"
Petrinjske šume
Tog sam se jutra umio mrazom koji sam pokupio s trave i suhog lišća jer voda se noću smrzla u šumi pored Petrinje.
Rečeno mi je da sutra smijem kući, na vikend.
Tada smo se još voljeli ili, da ne pričam napamet, još sam ju volio.
Rečeno mi je da ne smijem u taj dio šume jer je pun mina i duhovi suboraca lebde u njemu.
---
Ali, sinoć smo pjevali pod šatorom uz refren detonacija s druge strane i fijuk smrti kroz grane. Netko je poveo i krenula je, topla, "Oj, petrinjske uske staze". Netko se probudio na ležaju u kutu, počeo plakati i iz džepa izvadio rješenje svog problema. Netko, tko nije mogao do svog doma i do one koju ljubi iako je bila tako blizu. Uzeli su mu bombu, nastavili smo pjevati.
A ja ću sutra ljubiti svoju dragu ako sve bude u redu… I zato sam jutros ušao među mine, vruće glave i raspjevanog srca, ušao sam u proljeće, da joj naberem cica-maca i visibaba, da joj donesem dah petrinjskih šuma, proljeće i svoju ljubav.
---
Odbacio sam pušku i teški ranac s petsto metaka i predao joj svoj dar iz petrinjskih šuma, zacvilio; jer grlo nije moglo ispustiti artikulirani zvuk.
To proljeće nikad neću zaboraviti. Pamti li ga ona?
© Ivica Smolec, 9. veljače 2008.
Bijelo
Kada umre pjesnik, nitko ne primijeti, kiše dalje liju ili sunce cvate. Kada umre pjesnik, samo jedna duša, umorna od bójā, u bijelo ide za te.
Trave dalje rastu, ševa u njim' pjeva, ljubiš svoju dragu uz jaglac žut k'o prije. Kada umre pjesnik, bilo gdje u svijetu, u tvom životu ništa promijenilo se nije.
Kada umre pjesnik, umoran od bójā, već drugi se rodi u tom bijelom trenu. Jer uvijek se mora slavit' pup i pticu i ribu i ikru, živu morsku pjenu.
Ti o tom ne misliš al' netko stvarno mora o životu pjevat' čim bljesne nova zora.
© Ivica Smolec, 13. ožujka 2008.(Otvorenje izložbe "Proljeće" HLD-a, galerija "Chromos",Zagreb, 2008.; Cest is d'best festival, Zagreb 2008.)
(Snimljeno nakon svečanosti otvaranja Karmelskog proštenja, Kobilić, 2008.;zbirka "Balkanska kafenisanja", AU 2008.;Pjesnički maraton", Zagreb, Sesvete, 2009.;Webstilus zbornik "Srodne duše", 2009.)
Pjesma mrtvog muža
Neću ti se vratiti. Pokrila me trava. U toj borbi pao sam za tebe i sina.
Tugu će ti skratiti što prati me slava. Pozdrav tebi slao sam kad pronašla me mina.
Nađi drugog čovjeka, ne tuguj mi dugo. Mlada si i lijepa još a dijete treba tatu.
Nemoj patit' dovijeka. Reci: "Zbogom, tugo! Moj muž nije bio loš, al' nestao je u ratu."
© Ivica Smolec
Akvamarin
lijepa je ova plava tuga zar ne moja je samo moja i nitko mi ju neće oteti
kad mi dođe do grla ispuštam kap po kap koliko treba da me ne udavi silnom svojom ljubavlju
i živim s njom dalje u sreći i slozi
u bigamiji
jer osim nje imam i svoju prekrasnu vjernu vječno zelenu samoću
© Ivica Smolec, srpanj 2008.
Crna kosa i bijela haljina
Gledam kroz prozor svoju mladu brezu u raskošnoj bijeloj haljini. Mladenka vitka.
Blues neki iz zvučnika probija se kroz dim cigarete i paru iz vruće kave. Jutro je rano, sunce će uskoro. Ničije stope nisu još oskvrnule bijeli tepih oko moje breze. I odjednom, svečanu zimsku idilu naruše moje uspomene, uspomene bludne.
---
Crnokosa, gdje si sada? Sjećaš li se još naših dodira u tramvaju, igre prstiju i tijela dok promicale su, nevažne, fasade, trgovi i golubovi? Kako smo malo pričali i gladnim očima gutali oči žedne!
Sjećaš li se kako si me povukla na sebe preko školske klupe, nakon sedmog sata, kad su svi otišli? Raskrvarila si mi usnu dok si me ljubila i lebdio sam u osmom nebu i bilo me je užasno strah da će nas netko naći. Jer ja još nisam imao osamnaest a ti si tek navršila šesnaest.
Ispočetka mi nisi bila tako lijepa, to je došlo polako. Ispočetka, bio sam lud samo za tvojim očima, tim igračkama, crnim, dubokim, iz kojih je frcala strast, obijest, čežnja i želja iskričava. Radost. Život.
To je bilo na početku.
Pojma nemam ni kako si se odijevala, pamtim samo te oči, tvoje ime,osmijeh i krhki stas.
Onog jutra kad si nazvala, pozvala me da dođem; jer si sama; isti ovakav netaknuti snijeg gazio sam koracima radosnim, nestrpljivim, pohotnim. Gola si mi otvorila vrata, toplo je bilo kod tebe. Vruće.
---
Kad sam se vraćao kući svojim vlastitim tragom, preko bijele livade, zamišljao sam te u bijeloj haljini, s mojim prstenom na ruci. Zamišljao sam te u ovakvoj bijeloj haljini, kakvu jutros ima moja mala breza koju gledam kroz prozor, dok oko mene lebde House Of The Rising Sun i dim cigarete. I oblačić sjete.
Crnokosa, gdje si sada?
© Ivica Smolec,2008. (zbirka "Balkanska kafenisanja", AU 2008.)
Zašto si tužan, tata?
Plava haljinice, tvoja me mama više ne voli i ja moram ići.
Pa ja te volim!
Znam, zato sam i sretan i tužan.
A kamo moraš ići, tata?
Ne znam, ljubavi. Dovoljno daleko da te više ne mogu gledati, dovoljno blizu da mi ostaneš u srcu.
© Ivica Smolec, 8. rujna 2005.(zbirka "Balkanska kafenisanja", AU 2008.)
Rasplet
Izgubljen gazim po mrtvom lišću koje u grob svoj osmijeh moj nosi. A grobar vjetar stravično stenje i traži suh list u mojoj kosi.
Smrt je sakrila dragu mi stazu i nikakav cilj više ne slutim. Vjerni prijatelj vjetar se čudi što ne proklinjem, već samo šutim.
U džepu, ruka mi čelik grije, taj ključ od pakla šaka mi stišće. Zbunjeni vihor, prijatelj stari, pokapa me pod umrlo lišće.
Moj grob je tamo gdje nema puta, samo oluja katkad zaluta.
© Ivica Smolec, dovršeno 12. rujna 2008.(zbirka "Balkanska kafenisanja", AU 2008.)
Tvoja lađa i moj čamac
nevere su moje divljale zlodusi mi se smijali a krhki tvoj brod ljuljao se graciozno kao na maestralu dok gromovi su urlali i moj čamac tonuo
popeo sam se slan mokar i smrznut rekao sam ti odmah kakav sam kakav ću zauvijek biti i korijenje korova nepoznatih da hranit će jednoga dana srž ovog gubitnika
a ti si se smijala kao da šale pričam ti si me ljubila zaludila me voljela si me ali me nisi shvatila
otplovila si princezo svaki put u svojoj lađi od pozlaćenog krep papira vjetrovi su ti u ušima šumili nisi čula proteste niti molbe moje samo si me svaki put luđački strastveno ljubila kad god bi pristala u moju luku
a onda potonula je lađa od papira i ti si doplivala po svoju porciju poljubaca i zagrljaja a mene nije bilo
jer korijenje korova nepoznatih odavno se hrani srži ovog gubitnika
© Ivica Smolec 20. studenog 2008.(22. studenog 2008. proglašena pjesmom tjedna na "Jutru poezije" u Zagrebu;otvorenje izložbe HLD-a "Kist naš svagdašnji", Stara vijećnica, Zagreb, 2009.)
Ni krika više
tišina u meni tišina u tebi tišina među nama
jedno do drugog
topli je vjetar zamro i pružamo gole grane ja na sjever ti prema oblacima
korijenje nam se ispreplelo a krošnje se odmiču
u tvojoj golub šutljivi u mojoj vrana što umjesto mene pušta krik srž iz godova isisanu
© Ivica Smolec, 1. studenog 2008.
Pjevam za nas(sonetni diptih)
pjevam za istraživače kanti za smeće za kupce i trgovce s prašine i trave napuklih vaza koje žude cvijeće na jakuševačkom sajmu tamo kraj save
za baku koja nudi sve po pet kuna iznošene košulje i cd od janis okrhnuti lonac i konzervu tuna napuklih žica reket za tenis
pjevam za kiru koji nema noge pa na kotačićima prosjači na uglu al' nebeski osmijeh ima za mnoge koji ga shvaćaju i ne služi im ruglu
napukli glas dižem za braću po jadu kad im već ne mogu pružiti nadu
---
pjevam za napuštene pseće ljubimce što slomljenih nogu iza grmlja cvile za sve one mačke i ptice mezimce udavljene a nekad ponos su im bile
pjevam za onu stoku sitnog zuba što si je na frontu uništila živote koja je krenula kad čula se truba a sada umire gladna od ljepote
za kmetove robove bezimene sluge što dvore i hrane gadove u svili za seljake radnike i bijednike druge što krše ruke dok gladno dijete cvili
i svjesno riskiram da me optuže što pjesmom pljujem na plastične ruže
© Ivica Smolec, 26. listopada 2008.(otvorenje izložbe "U vremenu ovom" HLD-a, čitaonica knjižnice "Vladimir Nazor", Zagreb, 2008.; "Pjesnički maraton", Zagreb, Sesvete, 2009.)
Šutnja
Šutnja se i tuga po njima prolijeva, prijateljstva, kumstva, decenije briše. "Ne piši mi više!", u poruci piše nekoliko riječi distance i gnjeva.
A zima se igra, kapljom metak prȁvi, a vjetar se igra, u bič granu mijenja. Snijegom zametene geste pomirenja teškom čizmom gazi demon što jad slavi.
Proljeće, fikcija, ako se pojavi, otopit će led i otkrit mrtve riječi. Preko njih će neke nove vlati leći; al' nikada više cvijeta u toj travi.
Kumovi su bili, prijatelji stari. Ideale satre vrijeme što sve kvari.
© Ivica Smolec, 3. siječnja 2009.
Amputacija uspomena
Zavjesom prigušio mjeseca romansu kojom je odzvanjalo polje u bjelini. S ljubavlju i s "laku noć" pozdravio brezu i ostavio ju da sniva u tišini.
Lijek je kao sudbina kliznuo niz grlo, legao sam skupiti i hrabrost i snagu. Ne znam što me čeka kad napustim javu, al' najviše bih volio sanjat' svoju dragu.
U najtajanstvenije one mrtve sate (pijani su zaspali a trijezni još sniju), u mom umu usnulom, što lud je i danju, zaplesali demoni koji noću bdiju.
Osudili me oni koji usud kroje na kaznu, tako strašnu, kakvu nikad budna duša ne bi pojmila, jer ni ne postoji, al' logika iz sna je budnom umu čudna.
U stravi sam urlao nesuvisle riječi, misleć', od moje groze cijeli svijet odzvanja. Zapravo sam šaptao, buncao u znoju, kao svaka budala koja ružno sanja.
Na najgore paklenske bacili me muke: kirurzi mi iz mozga režu uspomene. Prijatelji, potoci, djevojke i šume, rasplinuli su se u sasvim blijede sjene.
Iscrpljen i prestravljen, kriknuo sam u noć, misleći da vapaj moj diže zemlju s groba. Rasanjen se našao u malko boljem svijetu, u kojem vlada, ipak, mrvu blaža zloba.
Odgrnuo zavjesu. Mjeseca već nema a pahulje skrivaju moju dragu brezu. S prozorske daske, sneno, crni kos me gleda. Smiješim se i sreća mi zamjenjuje jezu.
© Ivica Smolec, 22. siječnja 2009.)
Trideset zima
Tridesete laste odlaze u maglu, guske se vraćaju, trome, domu svome. Čipka od mraza ne mijenja se s modom, u proljeća tople bujice led lome.
Trideset zima u grlu mi je plima a samo ponekad, u samoći, vrisnem ime koje sam ti smislio od milja; kad ga jeka vrati, brzo usta stisnem.
Nakon one zime, kad je bunt mog daha i urlike vjetra smirivao tvoj glas, trideset te zima prešućujem svima - -od reza spomena u vinu tražim spas.
A tvoj sam bio! A tvoj sam još i danas! Svake zime vjetar pali svijeću za nas.
© Ivica Smolec, 24. veljače 2009.
Ona je mačka, ja sam lutalica
Prela je i svijala tijelo uz moje noge, nježnim je gestama pokazivala da me ljubi. Čuvao sam ju žešće nego svoj život, mnoge su krvoloke otjerali moji zubi.
Davao sam joj sve što sam imao, ponekad sam za nju krenuo i krasti. U krilo sam joj stavljao svoje snove i poneki biser, između suza od kajanja i strasti.
- - -
Takva je sreća za pse s pedigreom, raj nije za napuštenog mješanca. Moja je draga rođena za raskoš i svilu i buldoga nekog pregršt dragulja bliješti joj sada na vratu i u krilu.
A ja sam tamo gdje mi je mjesto, šinteri su me, krvavog, stavili u kavez. Znam, moja draga neće više kraj mene sjesti i presti, nikad više neću se zbog nje tući...
Pseći bog ne sklapa sa mnom savez. Kad prođe trideset dana, u pakao za lutalice ću ući.
© Ivica Smolec, 16. kolovoza 2007.(Cest is d'best festival, Zagreb 2008;Radio Martin 2007.;zbirka "Balkanska kafenisanja", AU 2008.;otvorenje izložbe "Kist naš svagdašnji", Stara vijećnica, Zagreb, 2009.)
Prosjak
Ne osjećam više ni vjetar ni glad, toplo je i udobno ovdje dolje. Dugo sam živio, nisam umro mlad, al’ nikad mi nije bilo bolje.
Križ je već truo, drač buja na grobu, al’ ne tražim ja mramorne zide. Sad imam svoju malu sobu i sretan sam, dobro mi ide.
Hvala vam, gospođo, za ciklame! Ponosno ću ih na prsima nositi. Prvi put sam nešto dobio bez srama jer nisam morao prositi.
© Ivica Smolec, 2002.
Neka teče svojim tokom
pusti krv da teče svojim prirodnim koritom ne mijenjaj joj tok ne prolijevaj je da ne bi hranila sjeme gnjeva jer ako ono proklija i razraste se nastat će prašuma zla popit će potoke ljubavi gdje bilo je dobro nastat će pustinja i čovjek će čovjeku postati škorpija i tko će te onda voljeti
© Ivica Smolec, 17. srpnja 2008.(zbirka "Balkanska kafenisanja", AU 2008.)
Val
Krenuo je. Krv se propela vruća, zastrla je um. S horizonta strava nadire, gore nebesa i trava, muk vrišti - epska iz spaljenih kuća.
A ptice šute. Milost se ne traži jer se ne dijeli. Pjev daje povoda za mržnju, metak, za smrt bez sprovoda. Junački epski muk je čizmi draži.
Val ruši. Dugo i s ljubavlju slagan smrtnika bližnjih mir mržnjom truje bol. Iz oka kama, na svježoj rani sol. Duše u paklu, vrag pleše, razdragan.
Samo jedan kos, profilirani svat, u gori pjeva i ne haje za rat.
© Ivica Smolec, 10. srpnja 2009.
Jednoj ženi
Curice mala, curice mila! Oprosti što te još zovem tako. Za mene, ti si srebrna vila, anđeo mali kog voli sva'ko.
Možda si živa, ne čitaš ovo. Gdje god da jesi, mjesec te gleda. Obećao je to moje slovo srebrnim šaptom da ti preda.
Kristal u blatu, oganj u ledu; takvu te pamtim u umu bijednom. Jednom te vidjeh, nije u redu - tvoju sam majku ljubio jednom.
Gdje god da jesi, u plavom svijetu, oproštaj molim u tom sonetu.
© Ivica Smolec, 16. rujna 2008.
|
