x

Poezija tuge, čežnje i samoće

Ivica Smolec

 


 posjetitelja trenutno.


posjeta iz 113 država.

Ibrica Jusić - "Mačka"

Page Rank    Ispravan CSS! W3C potvrđuje da je ova stranica ispravan XHTML 1.0 Transitional dokument!
ivica.info Webutation


Kopiranje autorskih radova dozvoljeno je jedino za privatnu upotrebu, BEZ IZMJENA, KOMPLETNO, S ORIGINALNIM NASLOVOM I S NAVEDENIM IMENOM AUTORA!
U tom obliku i na taj način radovi se smiju stavljati na nekomercijalne stranice, blogove, forume... Dozvoljena je upotreba i u edukativne i slične svrhe ali ne komercijalno. Za to se, molim vas, javite autoru preko stranice za kontakt, kao i za korištenje sadržaja za čitanje ili recitiranje na priredbama i natječajima.
Želite li sadržaje umnožavati, na bilo koji način komercijalno distribuirati pjesme ili priče, tiskati, uglazbljivati, podrazumijeva se da je neophodan kontakt radi dogovora. Upotreba tih materijala koja nije u skladu s navedenim podliježe Zakonu o autorskom pravu i moralnom pravu vlasnika.








Moje su pjesme stihovi o ljubavi, o radosti, o životu i smrti, o samoći, tuzi i očaju, o beznađu, o čežnji i nadi... O svemu, samo ne o mržnji.


Želite li samo izabrati i poslušati neku od osamnaest recitiranih pjesama različite tematike, posjetite prvi krug.

Sadržaj

r = recital

♫ = uglazbljeno

1


Je li to vaš krik, gospodine?
O, da, hvala, nisam ni primijetio
kad sam ga ispustio!

© Ivica Smolec, 2003.
(zbirka "O ljubavi i tuzi - pjesme i priče", 2009.)


2

Ljubav do smrti - poezija

Pomilujte ih strelicom miša i bit će opet, na trenutak, mladi i lijepi!


Na početak stranice


3

Ne spavaj dok te ljubim

Ne spavaj dok te ljubim jer ujutro idem
među metke i mine, i krv će mi vrela
vrištati neke sasvim drugačije krike
a smrt će sjenka biti grešnog mi tijela.

Ne spavaj dok te ljubim jer slutim da noćas
zadnji put ću liznut' ti suzu s trepavice.
Uzvrati mi ljubav još samo ove noći
jer sutra idem tamo otkud bježe ptice.

Ne spavaj dok te ljubim, da pamtim ovu noć,
da bi duša spokojna mi šumom lutala.
Pogledaj me, zagrli, šapni da me voliš,
pa makar već sutra to drugom šaputala.

Ne spavaj dok te ljubim da poljupce ove
ne sačuvam, strastvene, za smrt što me zove.

© Ivica Smolec, 16. siječnja 2010.
(Zbornik 9. recitala "Željka Boc", Marija Bistrica, Valentinovo 2012.)

Na početak stranice


4

Ja ne znam napisati pjesmu

Ja ne znam napisati ciničnu pjesmu.
Da sam narkoman, ja pisao bih iglom.
Ja ne znam napisati protestnu pjesmu
jer ne znam po glavama pisati ciglom.

Ja ne znam napisati junačku pjesmu
jer to je dar koji usreći rijetke.
Kad uvečer legnem, ne sanjam sonete,
umjesto tih rima ja prosipam metke.

Ja ne znam napisati ljubavnu pjesmu,
sve moje misli su nagrižene jadom.
Tuđe rime zvone u ludoj mi glavi
dok usamljen besciljno krstarim gradom.

Ma hajde, ne gnjavi, zašto brinuo bih
što ne znam napisati baš nikakav stih?!

© Ivica Smolec, 2. studeni 2007.
Radio Sljeme, emisija "Razgovor s poezijom", 2010.)




Na početak stranice


5

Stranac u voćnjaku

Neka čudna ptica, drugačijeg perja,
sletjela u voćnjak gdje se vrane svade.
Pustila iz grla pozdravnu je pjesmu
al' vrane k'o vrane - ne vole balade.

Zagraktale vrane, kostriješi se perje:
Kojim to jezikom ovaj uljez poje?!
Sigurno je negdje ukrao te note,
zna se da mišljenje nitko nema svoje!

Pogriješio je ptić bez identiteta,
sruči se na njega jato crnih vrana.
Ogavno im bilo slušat' tople riječi,
ljubavna je pjesma tom voćnjaku strana.

Još uvijek ga vrane u granama kunu;
a njegove kosti tu odavno trunu.

© Ivica Smolec, 10. siječnja 2009.

Na početak stranice


6

Vrijeme kopčanja

Bili smo rupica i gumb,
zakopčavali se dnevno.
Najčešće dugo i nježno,
ponekad - strasno i gnjevno.

Kopčat' se po ovoj vrućini?!
Snebivali su se ljudi.
Nismo se obazirali na njih
jer ljude svašta čudi.

Vrijeme kopčanja prošlo je.
Ostala ti je tek sjeta,
zimska čežnja za gumbom
iz onih davnih ljeta.

Da, nije ti bilo suđeno,
sve dobre stvari ti odu.
Gumb je otplovio rijekom
jer greškom si pustila vodu.

A rupice bez gumba
na starinskom kaputu
ne nalaze prikladan gumb,
starinsku verziju krutu.

Sad možeš samo žaliti.
Kasno je reći: Oprosti!
Sad možeš samo žaliti
za svojim gumbom od kosti.

Još kad bi i ovo znala,
ne bi ti smanjilo tugu:
tvoj nekad vjerni gumb
je našao rupicu drugu.

© Ivica Smolec, 5. ožujka 2009.
(zbirka "O ljubavi i tuzi - pjesme i priče", 2009.,
recitirano na promocijama knjige u udrugama "August Šenoa" i "Jutro poezije";
otvorenje izložbe Hrvatskog likovnog društva, Čitaonica Kustošija - Knjižnica Vladimira Nazora, Zagreb, 2009.;
3. sesvetski pjesnički maraton, Zagreb 2010.;
digitalna knjižica "Vrijeme kopčanja" na portalu "Pjesnici Ane Horvat";
Radio Zelina, emisija "Zakaj ne?!", 2012.;
TV Jabuka - OTV, emisija "Fio Show", 2013.)

Na početak stranice


7

Kako sam te volio!

Kako sam te volio!
Nakon svih ovih godina
zadrhtim kad čujem tvoje ime,
trgnem se i shvatim tada -
to nisi ti.
Neka druga žena kiti se tvojim imenom,
a za mene,
ti si jedina koja se smiješ tako zvati.
Jedino ti
koja si voljela moje mušice,
koja si obožavala moje pjesme,
kojoj je mirisao moj znoj,
koja se klela da sam jedini
i da ću zauvijek biti jedini.
A onda si otišla.
Vidio sam te poslije u bundi,
s biserima oko vrata.
Vidio sam te u mercedesu
s njemačkim tablicama.
Ja sam ti mogao dati samo srce
i dušu,
novaca nisam imao.
Sad znamo da smo pogriješili.
Ti nisi sretna,
vidio sam kako plačeš.
Nisam te smio pustiti,
trebao sam prebiti
i otjerati tog tipa
zbog kojeg si sada tužna.
Možda bi tada ostala sa mnom
i sve pjesme koje bih ikad napisao
bile bi ode radosti,
bile bi posvećene tebi.
Kako sam te volio!

© Ivica Smolec, 17.01.2006.
(Tribina grada Zagreba, Kaptol, 2006.;
Kloštar Ivanić 2007.;
Radio Martin, 2007., emisija "Igračka vjetrova";
"Cest is d'Best" festival, Zagreb 2008.)
Radio Zelina, emisija "Zakaj ne?!", 2012.





Na početak stranice


8

Znaš gdje ćeš me naći

Ako me ikad potražiš,
znaš gdje ćeš me naći.
Naše jezero još uvijek te čeka
i čezne za tvojim prštavim smijehom
i kamenčićima
koje si samo ti znala
onako nehajno bacati u njega.
Voda je još bistra i zelena,
još je u njoj odraz tvojih očiju.
Kad viknem tvoje ime,
ptice umuknu i jeka mi vrati glas.
Ma što znače te duge godine?!
Ja sam još tvoj
i bit ću,
čija god da si sad.
Ako me ikad potražiš
u svojim snovima,
znaš gdje ćeš me naći.

© Ivica Smolec, 14. srpnja 2006.
(otvorenje izložbe novih članova Hrvatskog likovnog društva, Belot klub, Zagreb, 2008.;
časopis Udruge umjetnika "Spark" br. 13;
Cest is d'best festival, Zagreb 2008.;
zbirka "O ljubavi i tuzi - pjesme i priče", 2009.;
digitalna knjižica "Vrijeme kopčanja" na portalu "Pjesnici Ane Horvat")





Na početak stranice


9

Ne tjeraj pticu


"Ne tjeraj pticu",
Radio Martin, "Igračka vjetrova", 2007.

Ne tjeraj tu malu crnu pticu
što sjedi na tvom prozoru
jer pukla je smrznuta grana.

Ne daj da i ptičica prepukne sleđena,
to je moje srce -
jedino koje imam.

Ne daj da uplašena odleti u mrak,
izgubit će se zauvijek.
To je moja duša -
jedina koju imam.

Smiluj se maloj crnoj ptici.

© Ivica Smolec, 2006.
(Radio Martin 2007;
zbirka "O ljubavi i tuzi - pjesme i priče", 2009.;
digitalna knjižica "Vrijeme kopčanja" na portalu "Pjesnici Ane Horvat")

Na početak stranice


10

Jesen

I ovaj dan je prošao u magli i s bluesom,
(žuti list u glavi, uspomena u travi)
a gozbu je spremilo sunce babljeg ljeta.

Nalakćen na prozor pred svojom blagom muzom,
(smeđi list u meni a spomen se zeleni)
to preda mnom skromni alisum još cvjeta.

Ne dam mu da zadnji cvat ukrasi se suzom,
(crni list u umu žudi svoju šumu)
ponosan nek nestane, tiho, s ovog svijeta.

© Ivica Smolec, 2008.

Na početak stranice


11


pogledaj vodu
pogledaj vodu
voda te gleda
voda je živa

ta drevna voda
koja se valja
u mračnoj dubini
spokoj skriva

poslušaj vodu
poslušaj vodu
voda te zove
voda te mami

ta drevna voda
koja se valja
nudi ti zaborav
dolje u tami

osjeti vodu
osjeti vodu
voda te čisti
voda te blaži

ta drevna voda
koja se valja
daje sreću
onom tko traži

© Ivica Smolec, 2003.
(uvodna pjesma iz nagrađenog romana "Vode teku dalje", 2004.;
uglazbio Neven Dužević;
godišnjak Srednje strukovne škole Velika Gorica "Struk VG" 2008.;
uvršteno u "Antologiju suvremenog velikogoričkog pjesništva", 2010.)


Neven Dužević na tribini "Jutra poezije", 8. studenog 2008. godine.



Na početak stranice


12

Ne pričaj mi o ljubavi

Ne pričaj mi o ljubavi,
ne trebam slatke riječi,
krv mi se pretvara u vodu
kad god mi slažeš.
Želim tvoju ljubav
a ljubav nisu riječi,
ne želim tvoja usta
nego srce.
Ne pjevaj mi o ljubavi,
i ja znam složiti rimu
i znam da je lako opjevati laž.
Daj da pronađem
u tvojim zjenicama,
u tvojim postupcima,
u tvojoj brizi za mene,
istinu o našoj ljubavi.
Uzvrati mi ljubav,
ako možeš,
ali ne pričaj mi o njoj.
O ljubavi ću radije sanjati
sam.

© Ivica Smolec, srpanj 2005.
(na državnom natjecanju mađarskih Hrvata Croatiada 2013. recitirala gimnazijalka Helga Harastija
i osvojila treće mjesto)

Na početak stranice


13



kao ptica zbunjena koja traži hranu i vodu
toplu zemlju i živu travu
skrivene ispod snijega

kao ptica koja slijeće na tvoj zaleđen prozor
i čeka i čeka tiho u samoći
mrvice tvoje ljubavi

kao ptica koja žudi za jednom zrakom sunca
što gura se kroz stisnute zube zime
kroz guste teške magle

kao ptica koja sanja kako u toplu ljetnu večer
iz lišća prosipa radostan pjev životu
ushićen pjev ljubavi

kao crna ptica crna

© Ivica Smolec
(u engleskoj verziji tiskana 2007. u antologiji "Reflections And Shadows";
zbirka "O ljubavi i tuzi - pjesme i priče", 2009.)

Na početak stranice


14



Kad više ne budem čovjek

(Snimljeno nakon svečanosti otvaranja Karmelskog proštenja, Kobilić, 2008.;
Pjesnički maraton", Zagreb, Sesvete, 2009.;
tiskano u zbirci "Balkanska kafenisanja", AU 2008.,
u Webstilus zborniku "Srodne duše", 2009.,
u zbirci "O ljubavi i tuzi - pjesme i priče", 2009.,
recitirano na promocijama knjige u udrugama "August Šenoa" i "Jutro poezije")

Na početak stranice


15

Akvamarin

lijepa je ova plava tuga
zar ne
moja je
samo moja
i nitko mi ju neće oteti

kad mi dođe do grla
ispuštam
kap po kap
koliko treba
da me ne udavi
silnom svojom ljubavlju

i živim s njom dalje
u sreći i slozi

u bigamiji

jer osim nje
imam i
svoju prekrasnu
vjernu
vječno zelenu
samoću

© Ivica Smolec, srpanj 2008.
(zbirka "O ljubavi i tuzi - pjesme i priče", 2009.,
recitirano na promocijama knjige u udrugama "August Šenoa" i "Jutro poezije";
otvorenje izložbe slika HLD-a u Klub-galeriji "Zrin" u Berislavićevoj, Zagreb, 2010.)

Na početak stranice


16



sam iznad voda

Na početak stranice


17

Crna kosa i bijela haljina

Gledam kroz prozor svoju mladu brezu
u raskošnoj bijeloj haljini.
Mladenka vitka.

Blues neki iz zvučnika
probija se kroz dim cigarete
i paru iz vruće kave.
Jutro je rano,
sunce će uskoro.
Ničije stope nisu još oskvrnule
bijeli tepih oko moje breze.
I odjednom,
svečanu zimsku idilu
naruše moje uspomene,
uspomene bludne.

---

Crnokosa, gdje si sada?
Sjećaš li se još
naših dodira u tramvaju,
igre prstiju i tijela
dok promicale su,
nevažne, fasade,
trgovi i golubovi?
Kako smo malo pričali i
gladnim očima gutali
oči žedne!

Sjećaš li se
kako si me povukla na sebe
preko školske klupe,
nakon sedmog sata,
kad su svi otišli?
Raskrvarila si mi usnu
dok si me ljubila
i lebdio sam u osmom nebu
i bilo me je užasno strah
da će nas netko naći.
Jer ja još nisam imao osamnaest
a ti si tek navršila šesnaest.

Ispočetka mi nisi bila tako lijepa,
to je došlo polako.
Ispočetka,
bio sam lud samo za tvojim očima,
tim igračkama, crnim, dubokim,
iz kojih je frcala strast,
obijest,
čežnja i želja iskričava.
Radost.
Život.

To je bilo na početku.

Pojma nemam ni kako si se odijevala,
pamtim samo te oči,
tvoje ime,osmijeh
i krhki stas.

Onog jutra kad si nazvala,
pozvala me da dođem;
jer si sama;
isti ovakav netaknuti snijeg
gazio sam koracima radosnim,
nestrpljivim,
pohotnim.
Gola si mi otvorila vrata,
toplo je bilo kod tebe.
Vruće.

---

Kad sam se vraćao kući
svojim vlastitim tragom,
preko bijele livade,
zamišljao sam te u bijeloj haljini,
s mojim prstenom na ruci.
Zamišljao sam te u ovakvoj
bijeloj haljini,
kakvu jutros ima moja mala breza
koju gledam kroz prozor,
dok oko mene lebde
House Of The Rising Sun
i dim cigarete.
I oblačić sjete.

Crnokosa,
gdje si sada?

© Ivica Smolec, 2008.
(zbirka "Balkanska kafenisanja", AU 2008.;
zbirka "O ljubavi i tuzi - pjesme i priče", 2009.;
recitirano uživo na online radiju Mačkamama, 2010.;
zbirka "Večeras se...", Hrvatsko-mađarski kulturni centar Bilje, 2010.
recitirano na "Goričkim večerima" 2012.)

Na početak stranice


18

Zašto si tužan, tata?

Plava haljinice,
tvoja me mama više ne voli
i ja moram ići.

Pa ja te volim!

Znam, zato sam i sretan i tužan.

A kamo moraš ići, tata?

Ne znam, ljubavi.
Dovoljno daleko da te više ne mogu gledati,
dovoljno blizu da mi ostaneš u srcu.

© Ivica Smolec, 8. rujna 2005.
(zbirka "Balkanska kafenisanja", AU 2008.;
zbirka "O ljubavi i tuzi - pjesme i priče", 2009.)

Na početak stranice


19

Tvoja lađa i moj čamac

nevere su moje divljale
zlodusi mi se smijali
a krhki tvoj brod ljuljao se graciozno
kao na maestralu
dok gromovi su urlali
i moj čamac tonuo

popeo sam se
slan mokar i smrznut
rekao sam ti odmah kakav sam
kakav ću zauvijek biti
i korijenje korova nepoznatih
da hranit će jednoga dana
srž ovog gubitnika

a ti si se smijala
kao da šale pričam
ti si me ljubila
zaludila me
voljela si me
ali me nisi shvatila

otplovila si princezo svaki put
u svojoj lađi
od pozlaćenog krep papira
vjetrovi su ti u ušima šumili
nisi čula proteste
niti molbe moje
samo si me svaki put luđački
strastveno ljubila
kad god bi pristala u moju luku

a onda
potonula je lađa od papira
i ti si doplivala
po svoju porciju poljubaca
i zagrljaja
a mene nije bilo

jer korijenje korova nepoznatih
odavno se hrani srži ovog gubitnika

© Ivica Smolec 20. studenog 2008.
(22. studenog 2008. proglašena pjesmom tjedna na "Jutru poezije" u Zagrebu - nagrada: boca crnog vina "Tin";
otvorenje izložbe HLD-a "Kist naš svagdašnji", Stara vijećnica, Zagreb, 2009.;
zbirka "O ljubavi i tuzi - pjesme i priče", 2009.)

Na početak stranice


20

Ni krika više

tišina u meni
tišina u tebi
tišina među nama

jedno do drugog

topli je vjetar zamro
i pružamo gole grane
ja na sjever
ti prema oblacima

korijenje nam se ispreplelo
a krošnje se odmiču

u tvojoj golub šutljivi
u mojoj vrana
što umjesto mene pušta krik
srž iz godova isisanu

© Ivica Smolec, 1. studenog 2008.
(tiskana u zbirci "O ljubavi i tuzi - pjesme i priče", 2009.
i u "Antologiji suvremenog velikogoričkog pjesništva", 2010. -
- na promociji je pjesmu recitirala Renata Sabljak, glumica Zagrebačkog gradskog kazališta "Komedija";
digitalna knjižica "Vrijeme kopčanja" na portalu "Pjesnici Ane Horvat")

Na početak stranice


21

Šutnja

Šutnja se i tuga po njima prolijeva,
prijateljstva, kumstva, decenije briše.
"Ne piši mi više!", u poruci piše
nekoliko riječi distance i gnjeva.

A zima se igra, kaplju metkom prȁvi,
a vjetar se igra, u bič granu mijenja.
Snijegom zametene geste pomirenja
teškom čizmom gazi demon što jad slavi.

Proljeće, fikcija, ako se pojavi,
otopit će led i otkrit mrtve riječi.
Preko njih će neke nove vlati leći;
al' nikada više cvijeta u toj travi. 

Kumovi su bili, prijatelji stari.
Ideale satre vrijeme što sve kvari.

© Ivica Smolec, 3. siječnja 2009.
(zbirka "O ljubavi i tuzi - pjesme i priče", 2009.)

Na početak stranice


22



Ona je mačka, ja sam lutalica - poezija

(Radio Martin, 2007., emisija "Igračka vjetrova";
Cest is d'best festival, Zagreb 2008.;
godišnjak Srednje strukovne škole Velika Gorica "Struk VG" 2008.;
zbirka "Balkanska kafenisanja", AU 2008.;
otvorenje izložbe Hrvatskog likovnog društva "Kist naš svagdašnji", Stara vijećnica, Zagreb, 2009.;
zbirka "O ljubavi i tuzi - pjesme i priče", 2009.;
antologija "Subića, hrvatski pjesnici o životinjama", V.B.Z., Zagreb, 2011.)

Na početak stranice


23





Neka teče svojim tokom

pusti krv da teče
svojim prirodnim koritom
ne mijenjaj joj tok
ne prolijevaj je
da ne bi hranila sjeme gnjeva
jer ako ono proklija i razraste se
nastat će prašuma zla
popit će potoke ljubavi
gdje bilo je dobro
nastat će pustinja
i čovjek će čovjeku postati škorpija
i tko će te onda voljeti

© Ivica Smolec, 17. srpnja 2008.
(tiskano u zbirci "Balkanska kafenisanja", AU 2008.
i u "Antologiji suvremenog velikogoričkog pjesništva", 2010.;
Radio Sljeme, emisija "Razgovor s poezijom", 2010. - recitira voditeljica emisije Sanja Brajković)

Na početak stranice


24

Crno

(nešto kao notturno)


"Crno (nešto kao noturno)",
Radio Sljeme, "Razgovor s poezijom", 2010.

sanjao sam da sam voljen
draga žena drži me za ruku
gleda u oči i priča
smije se
i priča i smije se

otvorio sam oči
bljesnula je tama
zaurlala je tišina

razmaknuo sam zavjese

noćni leptiri mahniti ples
baršunasta krilca
i vruće staklo ulične svjetiljke

dva su se cvrčka dozivala iz mraka

nalakćen na prozor
zamišljao sam svoju budućnost

zamrljana maglovita slika
preko koje su prelijetali
ošamućeni napola sprženi
dezorijentirani leptiri

samoćo moja

da nemam tebe
bio bih
tako užasno sam

© Ivica Smolec, 1. travanj 2007.
Radio Sljeme, emisija "Razgovor s poezijom", 2010.)


Na početak stranice


25

Trideset zima

Tridesete laste odlaze u maglu,
guske se vraćaju, trome, domu svome.
Čipka od mraza ne mijenja se s modom,
u proljeća tople bujice led lome.

Trideset zima u grlu mi je plima
a samo ponekad, u samoći, vrisnem
ime koje sam ti smislio od milja;
kad ga jeka vrati, brzo usta stisnem.

Nakon one zime, kad je bunt mog daha
i urlike vjetra smirivao tvoj glas,
trideset te zima prešućujem svima -
- od reza spomena u vinu tražim spas.

A tvoj sam bio! A tvoj sam još i danas!
Svake zime vjetar pali svijeću za nas.

© Ivica Smolec, 24. veljače 2009.
(zbirka "O ljubavi i tuzi - pjesme i priče", 2009.;
digitalna knjižica "Vrijeme kopčanja" na portalu "Pjesnici Ane Horvat")

Na početak stranice


26

Petrinjske šume

Tog sam se jutra umio mrazom
koji sam pokupio s trave i suhog lišća
jer voda se noću smrzla
u šumi pored Petrinje.

Rečeno mi je da sutra smijem kući,
na vikend.

Tada smo se još voljeli
ili,
da ne pričam napamet,
još sam ju volio.

Rečeno mi je
da ne smijem u taj dio šume
jer je pun mina
i duhovi suboraca lebde u njemu.

---

Ali, sinoć smo pjevali pod šatorom
uz refren detonacija s druge strane
i fijuk smrti kroz grane.
Netko je poveo
i krenula je, topla,
"Oj, petrinjske uske staze".
Netko se probudio na ležaju u kutu,
počeo plakati
i iz džepa izvadio rješenje svog problema.
Netko, tko nije mogao do svog doma
i do one koju ljubi
iako je bila tako blizu.
Uzeli su mu bombu,
nastavili smo pjevati.

A ja ću sutra ljubiti svoju dragu
ako sve bude u redu…
I zato sam jutros ušao među mine,
vruće glave i raspjevanog srca,
ušao sam u proljeće,
da joj naberem cica-maca i visibaba,
da joj donesem dah petrinjskih šuma,
proljeće
i svoju ljubav.


---

Odbacio sam pušku i teški ranac
s petsto metaka
i predao joj svoj dar iz petrinjskih šuma,
zacvilio;
jer grlo nije moglo ispustiti
artikulirani zvuk.

---

To proljeće nikad neću zaboraviti.
Pamti li ga ona?


© Ivica Smolec, 9. veljače 2008.;
(antologija "Stablopis, hrvatski pjesnici o stablu i šumi", Hrvatsko šumarsko društvo, Zagreb, 2011.)

Na početak stranice


27


Bilježnicu u koju sam upisivao tekstove pjesama koje sam volio, s akordima za gitaru, pronašao sam danas u nekreativnom neredu gomila knjiga i drugih lako zapaljivih stvari. Pustio sam da listovi profrrrrrraju kroz prste i među praznim listovima, pri kraju bilježnice, našao donju pjesmu, napisanu mojim rukopisom, crnom tintom, mojim starim Pelikanom, s ponekim iskrižanim i odbačenim ili malo izmijenjenim stihom. Datum je travanj 1980., dakle, napisao sam ju u Strumici, u vojsci. Dakle, napisao sam ju onih dana kad mi je u Zagrebu umrla baka, napisao sam ju nekoliko dana prije Titove smrti. Sjećam se tadašnje nervoze oficira,  u vojsci je bila "borbena gotovost", naročito u kasarnama u kakvoj sam ja bio, nekoliko kilometara od tromeđe Jugoslavija-Grčka-Bugarska.
U takvoj atmosferi nije čudo da sam zaboravio na ovu pjesmu i da sam danas bijelo gledao u to otkriće. I naslov je dobila danas, 12. ožujka 2012. godine.


Prokleta vrsta

(1980, na tromeđi SFRJ, Bugarske i Grčke)


Vjetrovi viju, nebo leži na blatnim putovima,
crta dijeli crveno od crvenog,
srce od srca.

Vjetrovi viju i nebo leži u blatu
a sunce sije i ptice grade gnijezda,
i čuje se cvrkut i žubor
ali usta su mrtva
i ne čuje se riječ.

Ova vrsta je nesretna, ova vrsta je prokleta,
ova vrsta prezire svoj um.

Raspuknut će se cijevi hrđave od suza
ali srca će gasiti hrđavi noževi.

© Ivica Smolec, travanj 1980., JNA, Strumica, Makedonija

Na početak stranice


28

ANKETA


Koja pjesma na ovoj stranici vam se najviše sviđa?

(Anketa je otvorena od 16. srpnja 2012. god. do vječnosti.)

Izaberite:

  

Možete tamo i napisati nešto, u prostor za komentare.

free polls
Bilo bi lijepo da nađete malo vremena i volje za glasanje u anketi.

Ako se na ovoj stranici nalazi neka pjesma koja vas je posebno taknula, izaberite ju i potvrdite izbor. Hvala unaprijed! rukovanje



Zadnje uređivanje 10.2014.
© 2004 -2014. Ivica Smolec