Pjesme drugih autora 
živih posjetitelja trenutno. Do sada: duša.
Users online script by Stats and counter by
.
.
.
Posjetitelji od lipnja 2009.:
Razne statistike zadnjih posjeta:
07.2010. |
Kopiranje autorskih radova dozvoljeno je jedino za nekomercijalno korištenje, u neizmijenjenom obliku, s originalnim naslovom i s navedenim imenom autora!
Osobno sam upoznao Dragutina Tadijanovića, Vesnu Parun, Enesa Kiševića, i Zala Koppa. Maju Gjerek, Milana Ilića, Suzanu Horvat, Mirjanu Marković, Javorku Pangerčić, Valentinu Vukman Zelić, Roberta Roklicera i Roku Dobru, štoviše, smatram prijateljima.
Sadržaj
Srebri se mraz - Drago Mlinarec Zvijezde u visini - Tin Ujević Dugo u noć, u zimsku bijelu noć - Dragutin Tadijanović Pismo majci - Sergej Jesenjin (prijevod Dobriša Cesarić) Soba puna ružmarina - Javorka Pangerčić Balada iz predgrađa - Dobriša Cesarić (uglazbio Hrvoje Hegedušić) Pjesma suhe narandže - Federico Garcia Lorca Pjesnik i smrt - Antonio Machado Grimizni kanjon - Robert Roklicer Pjesnik i more - (Ivici Smolecu) - Roko Dobra, Zadar, 8. listopada 2008. (deveti sonet iz vijenca "Voda je moja mati") - Enes Kišević Principessa - Valentina Vukman Približavanje oluje - Slavko Mihalić
Srebri se mraz
Tu usred polja posljednji raste cvijet, već kraj je ljetu i njegov bit će kratak vijek. Dugo već vjetri hladni lišće nose, maglenim ruhom odjeven je dan a jutra već su tako hladna, srebri se mraz.
Bijelo će jutro cvijetu mom donijeti smrt, pod hladnim plaštom utonut će u posljednji san. Ostat će pusto polje gdje vjetri jure, jutro sivo što u nov se pretvara dan, za dušu moju siva pustoš, tuga i bol.
© Drago Mlinarec (1966-70., "A ti se ne daj")
Jedne noći
Te noći pisah sjedeć posve mirno, Da ne bih majci u susjednoj sobi Škripanjem stolca u san dirno.
A kad mi koja ustrebala knjiga, Sasvim sam tiho išao po sagu. U svakoj kretnji bila mi je briga Da staričicu ne probudim dragu.
I noć je tekla spokojna i nijema.
A tad se sjetih da je više nema.
Dobriša Cesarić
Zvijezde u visini
Ne ljubi manje koji mnogo ćuti on mnogo traži, i on mnogo sluti, i svoju ljubav (kao parče kruva za gladne zube) on brižljivo čuva za zvijezde u visini za srca u daljini.
Ćutanje kaže: u tuđem svijetu ja sanjam još o cvijetu i sonetu, i o pitaru povrh trošne grede, i o ljepoti naše svijetle bijede, i u zar dana i u plavet noći snim: ja ću doći, ja ću doći.
Tin Ujević
Dugo u noć, u zimsku bijelu noć
Dugo u noć, u zimsku gluhu noć Moja mati bijelo platno tka.
Njen pognuti lik i prosjede njene kose Odavna je već zališe suzama.
Trak lampe s prozora pružen je čitavim dvorištem Po snijegu što vani pada U tišini bez kraja, u tišini bez kraja: Anđeli s neba, nježnim rukama, Spuštaju smrzle zvjezdice na zemlju Pazeć da ne bi zlato moje probudili.
Dugo u noć, u zimsku bijelu noć Moja mati bijelo platno tka.
O mati žalosna! kaži, što sja U tvojim očima
Dugo u noć, u zimsku bijelu noć?
Dragutin Tadijanović
Pismo majci
Jesi li živa, staričice moja? Sin tvoj živi i pozdrav ti šalje. Nek' uvečer nad kolibom tvojom ona čudna svjetlost sja i dalje.
Pišu mi da viđaju te često zbog mene veoma zabrinutu i da ideš svaki čas na cestu u svom trošnom starinskom kaputu.
U sutonu plavom da te često uvijek isto priviđenje muči: kako su u krčmi finski nož u srce mi zaboli u tuči.
Nemaj straha! Umiri se, draga! Od utvare to ti srce zebe. Tako ipak propio se nisam da bih umro ne vidjevši tebe.
Kao nekad, i sada sam nježan, i srce mi živi samo snom, da što prije pobjegnem od jada i vratim se u naš niski dom.
Vratit ću se kad u našem vrtu rašire se grane pune cvijeta. Samo nemoj da u ranu zoru budiš me k'o prije osam ljeta.
Nemoj buditi odsanjane snove, nek' miruje ono čega ne bi: odveć rano zamoren životom, samo čemer osjećam u sebi.
I ne uči da se molim. Pusti! Nema više vraćanja ka starom. Ti jedina utjeha si moja, svjetlo što mi sije istim žarom.
Umiri se! Nemoj da te često viđaju onako zabrinutu, i ne idi svaki čas na cestu u svom trošnom starinskom kaputu.
Sergej Jesenjin (Prijevod: Dobriša Cesarić)"
Večer
Tri velika jablana i jedna zvijezda. Tišina nagrizana od žaba nalik je na ispisani veo sa zelenim mrljicama. U rijeci, suho drvo procvjetalo u krugovima koncentričnim. I sanjario sam iznad voda o maloj crnki iz Granade.
Federico Garcia Lorca
Pjesma o lepezi
Moja je lepeza od tihe geste Nekoliko se cvjetova na njoj otvara; Bljesnu na bijelom papiru Poput vjetrom razbuktala požara Naslikane ruže i listovi od lahora. Njom zaklanjam lice kad te sretnem; Ona skriva moj osmijeh kao list lopoča Rep brze, zlatne ribe Što promakne u vodi; a kad zanoća, Njome hladim tvoje lice, vrelo, Poput suncem ugrijana voća, I milujem mjesec što dotiče ti tijelo.
© Maja Gjerek (iz "Haiku-san", roman "Agora")
Soba puna ružmarina
Doći ću Ti večeras. Spremi nam postelju.
Najavljujem svoj dolazak kako bi sobu okitio ružmarinom i dočekao ženu, nevjestu. Doći ću Ti gola, bijela a zvijezde i more ostavit ću pred vratima da uzdišu od zavisti.
Nemoj zaspati, čekaj me...
© Javorka Pangerčić (zbirka "Lice ruže", 2009.)
Želja
Da sam samo slutnja, sjećanje il' sjenka, tek vrisak gorčine u tišini noći, odbljesak svjetla iznad cvjetnih dolova… I da sam šuma, trava ili rijeka, prigušen uzdah rođen u samoći… Al' ja sam žena rođena od bolova.
Posljednja inja zamrzla mi grudi, ne ćutim toplinu novoga proljeća. Bezvoljna i hladna podajem se tmini. A ubija me čežnja jutrom kad se budim! Tinjam tamnim sjajem kao stara svijeća pa tiho, polako, gasnem u tišini.
Postala sam samo kamen koji čeka da začuje opet dobro znani korak dok me noćni vjetar mami u skitanje. A da sam samo slutnja, sjećanje il' sjenka, samo jecaj bola, proživljen i gorak, dočekala bih lakše novo svitanje.
© Mirjana Marković
Žena
Žena, mlada, stara, lijepa ili ne, žena je ... žena. Žena je k'o maslačak nježna i krhka, kad puhneš u njega, nestane, al' sjeme ostaje. Žena je k'o pupoljak, ako ga njeguješ ljepotu i ljubav ti daje. Žena je mak, mirisna i opojna u san te baca sladak. Žena je i kaktus; izvana gorda i nedodirljiva, iznutra meka i topla, snagu ti daje. Jednom u životu pruža ti cvijet ... zapamtiš li ga nikada drugu nećeš htjet'!
© Suzana Horvat (zbirka "Buđenje", 2008.)
Notturno
Noćas se moje čelo žari, noćas se moje vjeđe pote; i moje misli san ozari, umrijet ću noćas od ljepote.
Duša je strasna u dubini, ona je zublja u dnu noći; plačimo, plačimo u tišini, umrimo, umrimo u samoći.
Tin Ujević
Vode
i narast će vode iz utrobe tmice što oduvijek vreba da nam zvijezde smrska dići će se uvis sve do grla ptice beskrajna i gladna ta strvojed mrska
zadavit će travke i poklati mrave ugušit će cvrkut u snovima grana a crni će polip krakovima strave naseliti prostor neizmjernih rana
eno ruke vape zvone katedrale al jeka im neće nadvisiti vode eno nebo čeka čeka sunce ždrale
al umjesto riba lešine se plode jer vode su kobne kada s uma siđu tad i meni sasvim sasvim blizu priđu
© Roko Dobra (zbirka "Zatočenik mora", 2003.)
41
Bio sam izgubljen kad sam te sreo na putu za Larisu ravnom putu između cedrova
Mislila si da sam čovjek od putova i voljela si me kao takvog čovjeka nisam bio takav čovjek
Bio sam izgubljen kad sam te sreo na putu za Larisu
Leonard Cohen ("Snaga robova", 1973.)
Mene ne
Ne ljubi me, rekoh.. Ne mene; čovjek od stijene - ženu od pjene. Ja nemam luke ni sidrišta, mirna me mora uplaše. A tebi treba počinka.
Rekoh, ne ljubi mene... Gordošću opasan, čela od kamena, usana od plamena, koraka nemjeriva miljama. Ne mene, prkosom ovijenu, mene, žudnjom opijenu... Tebi su krotkije suđene! Ja za sobom samo pustoš ostavljam.
© Mirjana Marković
Ljetna romansa
Sreli smo se na moru bila je ljetna žega ja čekao sam nju ti čekala si njega al uzalud
...Al uzalud Priđoh ti kao ženi što čezne i što pati ponudih cigaretu a htio sam zapravo znati da l' i ti kao i ja čekaš uzalud i gotovo bez riječi krenusmo tad po plaži vidim da pogled tvoj njega posvuda traži al uzalud
...Al uzalud A tad u uvali tihoj ko usijanje bijelo u srce se zari misao da poklanjaš mi tek tijelo a ljubav za njega čuvaš al uzalud
I dok smo ležali nagi umorni, znojni i sneni shvatih da i ja srcem pripadam drugoj ženi Al bilo je već kasno i sasvim uzalud
...Sasvim uzalud
© Milan Ilić (zbirka "Buđenja / Erwachen", 2009.)
Balada iz predgrađa
I lije na uglu petrolejska lampa svjetlost crvenkastožutu na debelo blato kraj staroga plota i dvije, tri cigle na putu.
I uvijek ista sirotinja uđe u njezinu svjetlost iz mraka i s licem na kojem su obično brige pređe je u par koraka.
Al' večeri jedne nekoga nema a mor'o bi proć'; i lampa gori i gori u magli, i vec je noć.
I nema ga sutra, ni preksutra nema, i vele da bolestan leži, i nema ga mjesec, i nema ga dva, i zima je već, i sniježi...
Al' prolaze kao i do sada ljudi, i maj već miriše - a njega nema i nema, i nema, nema ga, nema ga više...
I lije na uglu petrolejska lampa svjetlost crvenkastožutu na debelo blato kraj staroga plota i dvije, tri cigle na putu. Na putu. Na putu.
Dobriša Cesarić (uglazbio Hrvoje Hegedušić)
Bjegunac
Uhodi me mjesečina; zato osluškujem srce kamena i sam se pretvaram u kamen dok me vlastito disanje ne prene.
Učini mi se: zrikavci urliču i sjene imaju cokule.
Nemam vremena da se okrenem, sav sam slutnja, jer noževe jeze osjećam u tjemenu.
A kada leptiri vjetra slete u krošnje stabala, zakorače sjene sa sabljama mjesečine i ja stanem odmicati pred njima, izbezumljen do ludila.
© Roko Dobra
Pjesma suhe narandže
Drvosječo, posijeci mi sjenu. Oslobodi me muke da se vidim bez plodova.
Zašto se rodih između ogledala? Dan me okreće. I noć me oponaša u svim svojim zvijezdama.
Hoću živjeti a da se ne vidim. Mravi i slak sanjat ću da su moje lišće i moje ptice.
Drvosječo, posijeci mi sjenu. Oslobodi me muke da se vidim bez plodova.
Federico Garcia Lorca
Pjesnik i smrt
Vidješe ga kako sam s Njom hoda ne bojeći se Njene kose. Već sunce od tornja do tornja; i čekići po nakovnju, i po nakovnju, po nakovnju kovačnica. Federico govoraše udvoran prema Smrti. Ona slušaše. "Jer je jučer u mojim stihovima, mila drugarice, odjekivao zvuk tvojih suhih dlanova i jer dade led mome pjevu i oštricu svoje srebrne kose mojoj tragediji, pjevat ću meso koje nemaš, oči kojih nemaš, vlasi koje je vjetar mrsio i crvene usne koje ti cjelivahu... Danas, kao jučer, krasna Ciganko, moja Smrti. O, lijepo li je biti sam s tobom i udisati ovaj zrak Granade, moje Granade!"
Antonio Machado (posvećeno F.G. Lorci)
Grimizni kanjon
Bolesno stvorenje što nad sudbom svojom Grimiznom stajaše, prstom mašući, preliven bojom Svojom od meda, krvi, mlijeka, Zalud pita: Ima li tko umjesto mene, Umjesto mene da umre, Ode, Napusti život K'o rijeku Nasukanu na obali Bjelokosti? Prisutni zaustaviše pogled u noći I svatko se zaputi kanjonu svojem. Začuju se pozdravi šturi, Pozdravi uz bolnu jeku: Ne, Na tebi je red prijatelju, Mi ćemo kasnije doći.
© Robert Roklicer
Dom na cesti
Ležah u prašini kraj ceste. Niti vidjeh njegovo lice niti on vidje lice moje.
Zvijezde sišle su, i zrak bijaše plav. Niti vidjeh njegove ruke niti on vidje ruke moje.
Istok postade kao limun zelen. Zbog ptice jedne otvorih oči.
Tada doznah koga sam ljubila čitav život. Tada on dozna kome je ruke grlio uboge.
I uze čovjek zavežljaj, i krenu plačući u svoj dom. A dom je njegov prašina na cesti kao i moj dom.
© Vesna Parun
Pjesnik i more
Ivici Smolecu
Pjesniče, ne dvojim, i ti si sâm more, u tebi se ono i smije i plače; u tebi i njemu valovi mrmore, od jednog i drugog biseri privlače...
More se zanese svojom lijepom slikom kad se grimiz zlatni na nj u večer prospe; a ti se, nalik mu, sav opiješ likom izišle iz pjene božanstvene gospe.
More neće naći tko ga samo sniva, more s tobom spava i s tobom se budi; poklonik je zvijezda, u tebi prebiva,
gdje svjetlom dubinā, razgaljenih grudi, izaziva vrijeme koje se snebiva da ste òno i ti posve istih ćudi.
© Roko Dobra (zbirka "Dah sunca" - u pripremi)
Ja sam čovjek jedan sav od kišnih niti – 
ponekad se ćutim k'o oblak u vreći od te kože, znoja… tog loja u svijeći – ljepota još samo od svega me štiti.
Sva ta zelen, plavet, zvijezde, more sinje… Je l' to sve stvoreno, više ili manje, da bi olakšalo naše umiranje? A s kose se moje još ne topi inje…
Od ovih ću misli zaronit u more – kad otvorim oči, i more će plavo pogledat me s njima – a s neba će pravo
jedan trak svjetlosti povući me gore. Jest, ja jesam čovjek sav od kišnih niti, al' ipak bih rado oblak htio biti.
© Enes Kišević (deveti sonet iz vijenca "Voda je moja mati")
Principessa
Njišući se zanosno lelujavo plutaš ulicama
Graciozno se penješ kamenim skalama uglancanim bezbrojnim koracima ispranim tisućama kiša pod čipkastom sjenkom bijelog suncobrana kupljenog iz izloga skupocjenog dućana s namjerom da zabrani susret zrake sunca i bijele ti puti naokolo dobacuješ zanosne poglede dok lepezom prikrivaš očekivanje bokovima povijaš se smjerom vjetra a gležanj ti tanak obrubljuje svila
Opominju te sjećanja duše iz prošlog života vrcne i izroni iskrica utamničenih vrlina kao metal si što tješi se da u sebi makar zrnce zlata ima
© Valentina Vukman (zbirka "Zatajena", 2008.)
Tvoje oči
Na mojim bezglasnim rukama kao dvije sretne zvijezde spavaju tvoje oči, šute u mekoći dlanova, a moj ih osmijeh prima u svoj svemir i za sva vremena rastjeruje tmurna sjećanja. Moje biće sanja ritam disanja tvojih zjenica i pruža ljubav okupanu usnama, ljubav koja naše duše iskreno primiče. U tom snu, toliko živom, toliko tihom, blagoslovom misli ljubav svijetli i nijedna riječ, nijedan zagrljaj, plamenu vjernost tvojih očiju ne zaboravlja. Njihovi su pogledi oganj na samom vrhu neba, požuda vjetrova u mome tijelu, njihovi su uzdasi zapisani zanos u meni. Kad promatram kako poda mnom sunce ljube, kako na moje obale nanose toplinu dodira, užarim beskrajni spokoj sna i kao jedina želja, plavim laticama ljubavi u njima zatitram.
© Zal Kopp
Približavanje oluje
Pogledaj one oblake, Vera, zašto šutiš Nisam, zaboga, životinja, ali evo kiše Kako je naglo zahladnjelo Daleko smo od grada.
U redu, Vera, nikad neću zaboraviti što si mi darovala. Mi smo sada jedno i čemu govoriti Žuti oblaci obično donesu tuču Sve je već nijemo, zrikavci i žito. Ako ti želiš, možemo i ostati Bojim se za tebe, za mene je svejedno Gromovi su opasni u poljima A mi smo sada najviši (i tako prokleto sami).
Mnogi će ratar večeras kukati nad zrnjem prosutim iz klasja. Ne bih mogao pristati da toliko ovisim o mijenama. Ne plači, Vera, to su samo živci I oni slute oluju.
Kažem ti, život je u svemu mnogo jednostavniji Evo i prvih kapi, sad će početi urnebes. Zakopčaj haljinu, gle i cvijeće se zatvara Ne bih sebi oprostio da ti se nešto dogodi.
Dakako, ovo će mjesto u mojem sjećanju ostati sveto. Molim te brže koračaj i nemoj se osvrtati.
© Slavko Mihalić
|
