Pjesme drugih autora 

 

 

Srebri se mraz

 

 

Tu usred polja posljednji raste cvijet,

već kraj je ljetu i njegov bit će kratak vijek.

Dugo već vjetri hladni lišće nose,

maglenim ruhom odjeven je dan

a jutra već su tako hladna,

srebri se mraz.

 

Bijelo će jutro cvijetu mom donijeti smrt,

pod hladnim plaštom utonut će u posljednji san.

Ostat će pusto polje gdje vjetri jure,

jutro sivo što u nov se pretvara dan,

za dušu moju siva pustoš,

tuga i bol.

 

 

© Drago Mlinarec (1966-70., "A ti se ne daj")

 

Na početak

---

2

 

 

Jedne noći

 

 

Te noći pisah sjedeć posve mirno,

Da ne bih majci u susjednoj sobi

Škripanjem stolca u san dirno.

 

A kad mi koja ustrebala knjiga,

Sasvim sam tiho išao po sagu.

U svakoj kretnji bila mi je briga

Da staričicu ne probudim dragu.

 

I noć je tekla spokojna i nijema.

 

A tad se sjetih da je više nema.

 

 

Dobriša Cesarić

 

Na početak

---

3

 

 

Zvijezde u visini

 

 

Ne ljubi manje koji mnogo ćuti

on mnogo traži, i on mnogo sluti,

i svoju ljubav (kao parče kruva

za gladne zube) on brižljivo čuva

za zvijezde u visini

za srca u daljini.

 

Ćutanje kaže: u tuđem svijetu

ja sanjam još o cvijetu i sonetu,

i o pitaru povrh trošne grede,

i o ljepoti naše svijetle bijede,

i u zar dana i u plavet noći

snim: ja ću doći, ja ću doći.

 

 

Tin Ujević

 

Na početak

---

4

 

 

Dugo u noć, u zimsku bijelu noć

 

 

Dugo u noć, u zimsku gluhu noć

Moja mati bijelo platno tka.

 

Njen pognuti lik i prosjede njene kose

Odavna je već zališe suzama.

 

Trak lampe s prozora pružen je čitavim dvorištem 

Po snijegu što vani pada 

U tišini bez kraja, u tišini bez kraja: 

Anđeli s neba, nježnim rukama, 

Spuštaju smrzle zvjezdice na zemlju 

Pazeć da ne bi zlato moje probudili. 

 

Dugo u noć, u zimsku bijelu noć 

Moja mati bijelo platno tka. 

 

O mati žalosna! kaži, što sja 

U tvojim očima 

 

Dugo u noć, u zimsku bijelu noć?

 

 

Dragutin Tadijanović

 

Na početak

---

5

 

 

Pismo majci

 

 

Jesi li živa, staričice moja?

Sin tvoj živi i pozdrav ti šalje.

Nek' uvečer nad kolibom tvojom

ona čudna svjetlost sja i dalje.

 

Pišu mi da viđaju te često

zbog mene veoma zabrinutu

i da ideš svaki čas na cestu

u svom trošnom starinskom kaputu.

 

U sutonu plavom da te često

uvijek isto priviđenje muči:

kako su u krčmi finski nož

u srce mi zaboli u tuči.

 

Nemaj straha! Umiri se, draga!

Od utvare to ti srce zebe.

Tako ipak propio se nisam

da bih umro ne vidjevši tebe.

 

Kao nekad, i sada sam nježan,

i srce mi živi samo snom,

da što prije pobjegnem od jada

i vratim se u naš niski dom.

 

Vratit ću se kad u našem vrtu

rašire se grane pune cvijeta.

Samo nemoj da u ranu zoru

budiš me k'o prije osam ljeta.

 

Nemoj buditi odsanjane snove,

nek' miruje ono čega ne bi:

odveć rano zamoren životom,

samo čemer osjećam u sebi.

 

I ne uči da se molim. Pusti!

Nema više vraćanja ka starom.

Ti jedina utjeha si moja,

svjetlo što mi sije istim žarom.

 

Umiri se! Nemoj da te često

viđaju onako zabrinutu,

i ne idi svaki čas na cestu

u svom trošnom starinskom kaputu.

 

 

Sergej Jesenjin (Prijevod: Dobriša Cesarić)

 

Na početak

---

6

 

 

Večer

 

 

Tri velika jablana

i jedna zvijezda.

Tišina

nagrizana od žaba

nalik je na ispisani veo

sa zelenim mrljicama.

U rijeci,

suho drvo procvjetalo

u krugovima koncentričnim.

I sanjario sam iznad voda

o maloj crnki iz Granade.

 

 

Federico Garcia Lorca

 

Na početak

---

7

 

 

Pjesma o lepezi

 

 

Moja je lepeza od tihe geste

Nekoliko se cvjetova na njoj otvara;

Bljesnu na bijelom papiru

Poput vjetrom razbuktala požara

Naslikane ruže i listovi od lahora.

Njom zaklanjam lice kad te sretnem;

Ona skriva moj osmijeh kao list lopoča

Rep brze, zlatne ribe

Što promakne u vodi; a kad zanoća,

Njome hladim tvoje lice, vrelo,

Poput suncem ugrijana voća,

I milujem mjesec što dotiče ti tijelo.

 

 

© Maja Gjerek (iz "Haiku-san", roman "Agora")

 

Na početak

---

8

 

 

Soba puna ružmarina

 

 

Doći ću Ti večeras.

Spremi nam postelju.

 

            Najavljujem svoj dolazak

            kako bi sobu okitio ružmarinom

            i dočekao ženu, nevjestu.

            Doći ću Ti gola, bijela

            a zvijezde i more

            ostavit ću pred vratima

            da uzdišu od zavisti.

 

                        Nemoj zaspati, čekaj me...

 

 

© Javorka Pangerčić

 

Na početak

---

9

 

 

Želja

 

 

Da sam samo slutnja, sjećanje il' sjenka,

tek vrisak gorčine u tišini noći,

odbljesak svjetla iznad cvjetnih dolova…

I da sam šuma, trava ili rijeka,

prigušen uzdah rođen u samoći…

Al' ja sam žena rođena od bolova.

 

Posljednja inja zamrzla mi grudi,

ne ćutim toplinu novoga proljeća.

Bezvoljna i hladna podajem se tmini.

A ubija me čežnja jutrom kad se budim!

Tinjam tamnim sjajem kao stara svijeća

pa tiho, polako, gasnem u tišini.

 

Postala sam samo kamen koji čeka

da začuje opet dobro znani korak

dok me noćni vjetar mami u skitanje.

A da sam samo slutnja, sjećanje il' sjenka,

samo jecaj bola, proživljen i gorak,

dočekala bih lakše novo svitanje.

 

 

© Mirjana Marković

 

Na početak

---

10

 

 

Žena

 

 

Žena,

mlada, stara, lijepa ili ne,

žena je ... žena.

Žena je k'o maslačak

nježna i krhka,

kad puhneš u njega, nestane,

al' sjeme ostaje.

Žena je k'o pupoljak,

ako ga njeguješ

ljepotu i ljubav ti daje.

Žena je mak,

mirisna i opojna

u san te baca sladak.

Žena je i kaktus;

izvana gorda i nedodirljiva,

iznutra meka i topla,

snagu ti daje.

Jednom u životu

pruža ti cvijet ...

zapamtiš li ga

nikada drugu nećeš htjet'!

 

 

© Suzana Horvat

 

Na početak

---

11

 

 

Notturno

 

 

Noćas se moje čelo žari,

noćas se moje vjeđe pote;

i moje misli san ozari,

umrijet ću noćas od ljepote.

 

Duša je strasna u dubini,

ona je zublja u dnu noći;

plačimo, plačimo u tišini,

umrimo, umrimo u samoći.

 

 

Tin Ujević

 

Na početak

---

12

 

 

Vode

 

 

i narast će vode iz utrobe tmice

što oduvijek vreba da nam zvijezde smrska

dići će se uvis sve do grla ptice

beskrajna i gladna ta strvojed mrska

 

zadavit će travke i poklati mrave

ugušit će cvrkut u snovima grana

a crni će polip krakovima strave

naseliti prostor neizmjernih rana

 

eno ruke vape zvone katedrale

al jeka im neće nadvisiti vode

eno nebo čeka čeka sunce ždrale

 

al umjesto riba lešine se plode

jer vode su kobne kada s uma siđu

tad i meni sasvim sasvim blizu priđu

 

 

© Roko Dobra

 

Na početak

---

13

 

 

41

 

 

Bio sam izgubljen

kad sam te sreo na putu

za Larisu

ravnom putu između cedrova

 

Mislila si

da sam čovjek od putova

i voljela si me kao takvog čovjeka

nisam bio takav čovjek

 

Bio sam izgubljen

kad sam te sreo na putu

za Larisu

 

 

Leonard Cohen ("Snaga robova", 1973.)

 

Na početak

---

14

 

 

Mene ne

 

 

Ne ljubi me, rekoh..

Ne mene;

čovjek od stijene -

ženu od pjene.

Ja nemam luke ni sidrišta,

mirna me mora uplaše.

A tebi treba počinka.

 

Rekoh, ne ljubi mene...

Gordošću opasan,

čela od kamena,

usana od plamena,

koraka nemjeriva miljama.

Ne mene, prkosom ovijenu,

mene, žudnjom opijenu...

Tebi su krotkije suđene!

Ja za sobom

samo pustoš ostavljam.

 

 

© Mirjana Marković

 

Na početak

---

15

 

 

Ljetna romansa

 

 

Sreli smo se na moru

bila je ljetna žega

ja čekao sam nju

ti čekala si njega

              al uzalud

 

...Al uzalud

Priđoh ti kao ženi

što čezne i što pati

ponudih cigaretu

a htio sam zapravo znati

da l' i ti kao i ja

čekaš uzalud

i gotovo bez riječi

krenusmo tad po plaži

vidim da pogled tvoj

njega posvuda traži

              al uzalud

 

...Al uzalud

A tad u uvali tihoj

ko usijanje bijelo

u srce se zari misao

da poklanjaš mi tek tijelo

a ljubav za njega čuvaš

              al uzalud

 

I dok smo ležali nagi

umorni, znojni i sneni

shvatih da i ja srcem

pripadam drugoj ženi

Al bilo je već kasno

              i sasvim uzalud

 

...Sasvim uzalud

 

 

© Milan Ilić

 

Na početak

---

16

 

 

Balada iz predgrađa

 

 

I lije na uglu petrolejska lampa

svjetlost crvenkastožutu

na debelo blato kraj staroga plota

i dvije, tri cigle na putu.

 

I uvijek ista sirotinja uđe

u njezinu svjetlost iz mraka

i s licem na kojem su obično brige

pređe je u par koraka.

 

Al' večeri jedne nekoga nema

a mor'o bi proć';

i lampa gori i gori u magli,

i vec je noć.

 

I nema ga sutra, ni preksutra nema,

i vele da bolestan leži,

i nema ga mjesec, i nema ga dva,

i zima je već, i sniježi...

 

Al' prolaze kao i do sada ljudi,

i maj već miriše -

a njega nema i nema, i nema,

nema ga, nema ga više...

 

I lije na uglu petrolejska lampa

svjetlost crvenkastožutu

na debelo blato kraj staroga plota

i dvije, tri cigle na putu.

Na putu.

Na putu.

 

 

Dobriša Cesarić (uglazbio Hrvoje Hegedušić)

 

Na početak

---

17

 

 

Bjegunac

 

 

Uhodi me mjesečina;

zato osluškujem srce kamena

i sam se pretvaram u kamen

dok me vlastito disanje ne prene.

 

Učini mi se:

zrikavci urliču

i sjene imaju cokule.

 

Nemam vremena da se okrenem,

sav sam slutnja,

jer noževe jeze osjećam u tjemenu.

 

A kada leptiri vjetra

slete u krošnje stabala,

zakorače sjene sa sabljama mjesečine

i ja stanem odmicati pred njima,

izbezumljen do ludila.

 

 

© Roko Dobra

 

Na početak

---

18

 

 

Pjesma suhe narandže

 

 

Drvosječo,

posijeci mi sjenu.

Oslobodi me muke

da se vidim bez plodova.

 

Zašto se rodih između ogledala?

Dan me okreće.

I noć me oponaša

u svim svojim zvijezdama.

 

Hoću živjeti a da se ne vidim.

Mravi i slak

sanjat ću da su

moje lišće i moje ptice.

 

Drvosječo,

posijeci mi sjenu.

Oslobodi me muke

da se vidim bez plodova.

 

 

Federico Garcia Lorca

 

Na početak

---

19

 

 

Pjesnik i smrt

 

 

Vidješe ga kako sam s Njom hoda

ne bojeći se Njene kose.

Već sunce od tornja do tornja; i čekići

po nakovnju, i po nakovnju, po nakovnju kovačnica.

Federico govoraše

udvoran prema Smrti. Ona slušaše.

"Jer je jučer u mojim stihovima, mila drugarice,

odjekivao zvuk tvojih suhih dlanova

i jer dade led mome pjevu

i oštricu svoje srebrne kose mojoj tragediji,

pjevat ću meso koje nemaš,

oči kojih nemaš,

vlasi koje je vjetar mrsio

i crvene usne koje ti cjelivahu...

Danas, kao jučer, krasna Ciganko, moja Smrti.

O, lijepo li je biti sam s tobom

i udisati ovaj zrak Granade, moje Granade!"

 

 

Antonio Machado (posvećeno F.G. Lorci)

 

Na početak

---

20

 

 

Grimizni kanjon

 

 

Bolesno stvorenje što nad sudbom svojom

Grimiznom stajaše, prstom mašući, preliven bojom

Svojom od meda, krvi, mlijeka,

Zalud pita: Ima li tko umjesto mene,

Umjesto mene da umre,

Ode,

Napusti život

K'o rijeku     

Nasukanu na obali

Bjelokosti?

Prisutni zaustaviše pogled u noći

I svatko se zaputi kanjonu svojem.

Začuju se pozdravi šturi,

Pozdravi uz bolnu jeku:

Ne,

Na tebi je red prijatelju,

Mi ćemo kasnije doći.

 

 

© Robert Roklicer

 

Na početak

---

21

 

 

Dom na cesti

 

 

Ležah u prašini kraj ceste.

Niti vidjeh njegovo lice

niti on vidje lice moje.

 

Zvijezde sišle su, i zrak bijaše plav.

Niti vidjeh njegove ruke

niti on vidje ruke moje.

 

Istok postade kao limun zelen.

Zbog ptice jedne otvorih oči.

 

Tada doznah koga sam ljubila

čitav život.

Tada on dozna kome je ruke

grlio uboge.

 

I uze čovjek zavežljaj, i krenu

plačući u svoj dom.

A dom je njegov prašina na cesti

kao i moj dom.

 

 

© Vesna Parun

 

Na početak

---

22

 

 

Pjesnik i more

                        Ivici Smolecu

 

 

Pjesniče, ne dvojim, i ti si sâm more,     

u tebi se ono i smije i plače;

u tebi i njemu valovi mrmore,

od jednog i drugog biseri privlače... 

 

More se zanese svojom lijepom slikom

kad se grimiz zlatni na nj u večer prospe;

a ti se, nalik mu, sav opiješ likom

izišle iz pjene božanstvene gospe.

 

More neće naći tko ga samo sniva,

more s tobom spava i s tobom se budi;

poklonik je zvijezda, u tebi prebiva,

 

gdje svjetlom dubinā, razgaljenih grudi,

izaziva vrijeme koje se snebiva

da ste òno i ti posve istih ćudi.

 

 

© Roko Dobra

 

Na početak

---

23

 

 

Ja sam čovjek jedan sav od kišnih niti –

ponekad se ćutim k'o oblak u vreći

od te kože, znoja… tog loja u svijeći –

ljepota još samo od svega me štiti.

 

Sva ta zelen, plavet, zvijezde, more sinje…

Je l' to sve stvoreno, više ili manje,

da bi olakšalo naše umiranje?

A s kose se moje još ne topi inje…

 

Od ovih ću misli zaronit u more –

kad otvorim oči, i more će plavo

pogledat me s njima – a s neba će pravo

 

jedan trak svjetlosti povući me gore.

Jest, ja jesam čovjek sav od kišnih niti,

al' ipak bih rado oblak htio biti.

 

 

© Enes Kišević

(deveti sonet iz vijenca "Voda je moja mati")

 

Na početak

---

24

 

 

Principessa

 

 

Njišući se zanosno

lelujavo

plutaš ulicama

 

Graciozno se penješ kamenim skalama

uglancanim bezbrojnim koracima

ispranim tisućama kiša

pod čipkastom sjenkom bijelog suncobrana

kupljenog iz izloga skupocjenog dućana

s namjerom da zabrani susret

zrake sunca i bijele ti puti

naokolo

dobacuješ zanosne poglede

dok lepezom prikrivaš očekivanje

bokovima povijaš se smjerom vjetra

a gležanj ti tanak obrubljuje svila

 

 

Opominju te sjećanja

duše iz prošlog života

vrcne i izroni iskrica utamničenih vrlina

kao metal si

što tješi se

da u sebi

makar zrnce zlata ima

 

 

© Valentina Vukman ("Zatajena", 2008.)

 

Na početak

---

25

 

 

 

Tvoje oči

 

 

Na mojim bezglasnim rukama

kao dvije sretne zvijezde

spavaju tvoje oči,

šute u mekoći dlanova,

a moj ih osmijeh

prima u svoj svemir

i za sva vremena

rastjeruje tmurna sjećanja.

Moje biće sanja

ritam disanja tvojih zjenica

i pruža ljubav okupanu usnama,

ljubav koja naše duše iskreno primiče.

U tom snu, toliko živom, toliko tihom,

blagoslovom misli ljubav svijetli

i nijedna riječ,

nijedan zagrljaj,

plamenu vjernost tvojih očiju

ne zaboravlja.

Njihovi su pogledi

oganj na samom vrhu neba,

požuda vjetrova u mome tijelu,

njihovi su uzdasi

zapisani zanos u meni.

Kad promatram

kako poda mnom sunce ljube,

kako na moje obale

nanose toplinu dodira,

užarim beskrajni spokoj sna

i kao jedina želja,

plavim laticama ljubavi

u njima zatitram.

 

 

© Zal Kopp

 

Na početak

---

26

 

 

 

Približavanje oluje

 

 

Pogledaj one oblake, Vera, zašto šutiš

Nisam, zaboga, životinja, ali evo kiše

Kako je naglo zahladnjelo

Daleko smo od grada.

 

U redu, Vera, nikad neću zaboraviti što si mi

darovala.

Mi smo sada jedno i čemu govoriti

Žuti oblaci obično donesu tuču

Sve je već nijemo, zrikavci i žito.

Ako ti želiš, možemo i ostati

Bojim se za tebe, za mene je svejedno

Gromovi su opasni u poljima

A mi smo sada najviši (i tako prokleto sami).

 

Mnogi će ratar večeras kukati nad zrnjem prosutim

iz klasja.

Ne bih mogao pristati da toliko ovisim o

mijenama.

Ne plači, Vera, to su samo živci

I oni slute oluju.

 

Kažem ti, život je u svemu mnogo jednostavniji

Evo i prvih kapi, sad će početi urnebes.

Zakopčaj haljinu, gle i cvijeće se zatvara

Ne bih sebi oprostio da ti se nešto dogodi.

 

Dakako, ovo će mjesto u mojem sjećanju ostati

sveto.

Molim te brže koračaj i nemoj se osvrtati.

 

 

© Slavko Mihalić

 

Na početak

---

27