― Bok! Ti si Alan?
             Trznuo se, uplašen nepoznatim glasom, i ribolovni štap koji je vezivao za okvir bicikla, pao je na zemlju. Osvrnuo se i - smrznuo. Preko ceste, naslonjena na ogradu velike kuće okružene čempresima i ružama, stajala je prekrasna nepoznata djevojka i smiješila mu se. U toj su kući živjeli stari susjed Besek i njegova žena. Kuća je bila velika pa su iznajmljivali jedan dio podstanarima. Alan je uvijek upoznavao nove podstanare. Neki su se zadržavali i po godinu dana, a neki su odlazili već nakon dva ili tri mjeseca. Uglavnom su to bili mladi bračni parovi s malim bebama ili dvije-tri godine starim mališanima. Ova djevojka nije se uklapala. A bila je nestvarno lijepa i oslovila ga je!
     ― Da. Dobar dan. Vi ste nova podstanarka?
          Preko ulice se rasuo njen smijeh. Glatka, sjajna tamnosmeđa kosa se uskomešala.
     ― Ma, što ti je! Zašto me oslovljavaš sa Vi? Ja sam Lana. Kupili smo ovu kuću i tek smo doselili. Još nikog ne poznam pa mi je malo neugodno.
          Alan je pocrvenio. Nikad do sada nije razgovarao s tako lijepom djevojkom.
     ― D-d-drago mi je. Ja-ja sam Alan. A gdje je stari Be-besek?
     ― Znam da si ti Alan! Stari Be-besek nam je ponešto ispričao o najbližim susjedima. On i njegova žena otišli su živjeti u Sisak, kod sina. Već su prestari da se sami brinu za sebe i za kuću, pa su je kupili tata i mama. Mi smo do sada živjeli u Sisku. Ja sam upravo maturirala i pokušat ću se zaposliti u Velikoj Gorici ili Zagrebu.
          Alan se sada potpuno smeo. Nije uopće pojma imao kako se razgovara s lijepom djevojkom, a usto je bio potpuno svjestan da je njoj njegova smušenost i zbunjenost vidljiva isto kao stari bicikl i kao Rona koja uzbuđeno trčkara čekajući da krenu. Sagnuo se, dignuo štap koji mu je pao i privezao ga.
     ― D-d-drago mi je. Usput, ovo je Rona. Ja-ja idem sada u ribičiju.
     ― Kamo, na Kupu?
     ― Ma ne, mi imamo ovdje jezera. Kupa je predaleko.
     ― Jezera? Kakva jezera?
     ― To-to se zove Čiče. Lijepa jezera. Bistra voda, šljunak na dnu, i za kupanje je cool.
     ― Pa to je super! Mogu li jednom s tobom, da mi pokažeš?
     ― Mo-mo-mo-mo-mo-možeš, zašto ne?

 . . . . . . . . . . 

Ulomak iz poglavlja "Ivo Horvat"

     Prolazile su godine. I dalje je živio sam. Putovao je samo službeno i u poneki posjet staroj mami u Siegendorf pored Eisenstadta. Odmore je provodio kod svoje kuće, uglavnom u laboratoriju - radionici koji je opremio u jednoj sobi. Obrađivao je cvjetnjak oko kuće, čitao stručnu literaturu i beletristiku i slušao muziku. Susjedi su često morali trpjeti blues ali i Bachove orgulje i "Carminu Buranu" Carla Orffa.
          Dobio je jugoslavensko državljanstvo. U osobnoj iskaznici nije pisalo Hans nego Ivo. Oko njegove kuće pomalo su nicale nove, formirala se ulica koja je konačno i asfaltirana. Za nove susjede, uglavnom “dotepence”, on nije bio "dotepenac" jer je njegova kuća započela ulicu. Mislili su da on oduvijek živi tu.
          Ponovo se zaljubio 1981. Ina je bila tehnička crtačica u njegovom uredu. Bila mu je simpatična od prvog dana kad je primljena na posao ali ju skoro godinu dana nije ni gledao kao ženu. Ispočetka je za njega bila samo krhki, crnokosi djevojčurak koji je besprijekorno pretvarao njegove žvrljotine u uredne sheme na paus papiru. Imala je nešto više od dvadeset godina kad su se prvi put poljubili i oko dvadeset i jednu kad su se vjenčali. Ivo je tada već navršio četrdeset i dvije. Rodila mu je kćer Ines 1983. Oduvijek je želio kćer. Njegov samotnjački život je završio, konačno je našao sreću u krugu obitelji. Ina i Ines obožavale su ga i on je obožavao njih. Još uvijek je bio mladolik izgledom i ponašanjem i rijetki su znali za ogromnu razliku u godinama između njega i Ine. Čim je postala majka, Ina se iz ružnog pačeta pretvorila u lijepu ženu. Povećale su joj se grudi, zaoblili bokovi, kosa je dobila sjaj a pogled joj je zračio samouvjerenošću i srećom. On je znao da mu žena nije samo lijepa nego i dobra, kao supruga, kao majka i kao osoba.
          Ina se vratila na posao čim joj je prošao porodiljski dopust. Ujutro je odvodila Ines u jaslice a zatim odlazila raditi. Voljela je raditi, crtati elektroničke sheme i pisati dokumentaciju tehničkim pismom. Dvije godine ju je nagovarao da ostavi posao i sasvim se posveti kćeri. Novaca su imali na pretek pa im nije trebala njezina plaća. Teškog srca je pristala. Ubrzo se iskazala i kao odlična domaćica. Kuća je blistala od čistoće, naučila je odlično kuhati a i vrt oko kuće bio je njegovan, prepun cvijeća i trave.
          Ponekad se, nakon posla, prišuljao u kuću da ih iznenadi i tada bi ih obično zatekao u kuhinji kako pjevaju ili se od srca naglas smiju šalama koje su smišljale. Često su bile u dvorištu ili cvjetnjaku pa su ga vidjele kad je dolazio. Tada bi Ines dotrčala do njega na svojim još nespretnim nožicama, vičući "Tata, dagi tata!", a Ina bi stala uz kućna vrata, poljubila ga i uz osmijeh rekla da ga unutra čeka ručak kakav on voli i hladno pivo nakon ručka. Kad završi s tim i kava će biti skuhana pa će sjesti na terasu i razgovarati. O novostima u poduzeću, o potrebi da Ines dobije nove haljinice jer je skoro sve već prerasla, o njihovoj budućnosti...

***
     

     Ines je bila u četvrtoj godini. Sretna obitelj provela je godišnji odmor u Zelenoj laguni pokraj Poreča. Na povratku, pri prolasku kroz Opatiju, Ines je upitala:
     ― Tata, molamo mi bzo doći doma?
     ― A zašto pitaš?
     ― Pa ja bi se lado vozila još uz mole. I gedala blodove i papala sadoled. Ako nam se ne žuli.
     ― Ne žuri nam se, zapravo, ali pitaj mamu da li se slaže s tim.
          Složila se. Imali su još tjedan dana do Ivinog povratka na posao, vrijeme je bilo prekrasno. Nikud im se nije žurilo.
     ― Hajdemo se spustiti do Senja pa preko Vratnika za Karlovac. - predložila je Ina.
          Tako su i učinili. Još su tri puta stali i u hladu uživali u sladoledu, soku, pivu i pogledu na svjetloplavo more, u mirisu ružmarina i kadulje. U vjetrovitom Senju skrenuli su s magistrale na užu cestu koja se bezbrojnim serpentinama mučno probijala preko Velebita. S vrha planine bacili su zadnji pogled na Jadran i krenuli kući. Dijete je zaspalo.
          Ina je često gledala kartu da se orijentira.
     ― Ivo, ovo je Donji Zvečaj. Hajdemo stati, protegnuti noge i ručati u onom restoranu.
     ― Može, već sam se stvarno malo ukočio od vožnje a Ines je pojela samo onaj sendvič u Novom Vinodolskom i nekoliko sladoleda.
          Ručali su na terasi zgodnog restorana pored ceste. Ivo je uz kavu gledao kartu i nešto mrmljao.
     ― Hm, hm, a je l' se vama dvjema žuri kući ili ste za još malo avanture?
     ― Kakve avanture sad...
     ― Avantula, da, da! - vikala je Ines i lupala ručicama po stolu.
     ― Vidim na karti da se nalazimo na mjestu gdje je cesta najbliža Mrežnici, pa sam mislio da bi mogli pogledati tu rijeku čiju ljepotu toliko hvale.
          Dobili su upute od konobara kako doći do rijeke. Spustili su se autom niz brdo, preko željezničke pruge, pa uličicom koja vodi kroz naselje vikendica. Put je završavao uz rijeku ali ih je prometni znak prisilio da parkiraju nešto dalje. Upravo na tom mjestu Mrežnica cijelom svojom širinom od pedesetak metara pada, u nekoliko usporednih malih slapova. Iznad slapova voda je prilično spora i mirna, djelomično obrasla šašem i lokvanjima. Slapovi nisu visoki ali se bučno bacaju niz stepenicu. Ispod njih, duboka zelena voda, koja bi sličila jezeru kad ne bi brzo tekla prema Dugoj Resi, i dalje.
          Obitelj je nekoliko minuta stajala skoro bez riječi i gledala i slušala prekrasnu prirodu. Zatim su Ina i Ines otišle prošetati stazicom uz rijeku, uzvodno, a Ivo je skinuo natikače i gornjim rubom slapova, po plićaku, prošao do druge strane rijeke. Tamo nije mogao na obalu jer je strma, započinje stijenom a zatim gustom šumom. Polako je dogacao natrag do sredine i našao suhu izbočinu sa čuperkom trave na koji je sjeo. Gledao je živu, zelenu vodu kako se miješa s mirisnim zrakom, pretvara u milijarde sićušnih bijelih kapljica, pada dolje i juri u svojoj tajanstvenoj misiji prema dalekom cilju.
          Opčinjen, slušao je vječno hučanje, radostan pjev vode. Zna li ta voda kamo ide, kuda će je voditi njeno korito? Teško! Koliko će morati vrludati, izbjegavajući zapreke? Na što će sve naići na svom nepoznatom, neizvjesnom putu? Zna li ta voda da će se kod Karlovca sljubiti s Kupom, Dobrom i Koranom, da će zajedno teći dalje, starije, mirnije, dostojanstvenije, mudrije? Ne zna. To je avantura. Život rijeke, kao i život čovjeka. Kao bezbrižno dijete baca se rijeka ovdje preko kamenja. Kao bezbrižno, veselo, zaigrano dijete pravi galamu tako dragu uhu.
Uskoro je prestao razmišljati i prepustio se osjećaju beskrajnog blaženstva, mira i sreće. Oči su gledale pjenu ali ju nisu vidjele. Uši su slušale pjesmu vode ali ju nisu čule. Nos je njušio mirise šume, rijeke i riba, stopala su osjećala milovanje vode ali Ivo je bio daleko.
          Nakon dužeg vremena instinktivno je okrenuo glavu i vidio svoje cure kako se vraćaju stazicom pored grmlja. Ines je, kao uvijek, poskakivala i mahala rukama. Obje su imale u kosi neki plavi cvijet i u ruci po kiticu ciklama. Ugledale su ga i nešto mu vikale ali ih on nije mogao čuti od buke koju su stvarali slapovi. Uskoro ih nije mogao ni vidjeti jer su mu neke čudne suze naglo navrle na oči i padale u slap, miješajući se s veselom, brbljavom vodom koja je tekla dalje...

***
     

     Njegova draga mala crnokosa Ines završila je 1991. prvi razred. Počeo je rat. Ina je bila privržena roditeljima u Vukovaru i strahovala je za njih. Odlučila je otići tamo usprkos opasnosti i nagovoriti ih da dođu živjeti k njoj u Veliku Goricu dok se situacija ne smiri. Zbog pretenzija agresora prema tom teritoriju i zbog činjenice da Vukovar leži uz granicu, bilo je jasno da će tamo doći do teških borbi i da će tada stradati i nevini civili. Ivo je ležao u bolnici i čekao na red za operaciju prostate. To je trebala biti rutinska operacija s brzim oporavkom ali javile su se neke komplikacije koje su ga vezale za krevet, malo kod kuće pa opet u bolnici. Morala je voziti sama. Tada se još nije mogla nazrijeti neposredna opasnost. Uzela je Ines sa sobom da ga umiri. Konačno, neprijatelj je mogao udariti bilo gdje, pa ni Velika Gorica nije bila sigurna. Bolje da je dijete s njom. Prvog srpnja zadnji put je vidio i poljubio ženu i kćer. Proveo je ljeto u krevetu, sa zdravstvenim problemima u tijelu i crnim mislima u glavi.
          Desetog rujna javio se na telefon.
     ― Gospodin Horvat?
     ― Da, izvolite.
     ― Ja sam Filip Ban iz Vukovara, susjed vaše punice. Vaša supruga zamolila me je da vas nazovem kad stignemo u Zagreb. Moja obitelj je, znate, među zadnjima koje su uspjele izbjeći. Opkoljavaju grad.
          Ivo je, usprkos boli, skočio iz kreveta i viknuo u slušalicu.
     ― Čovječe, pričajte! Što je s njima? Ne može ih se dobiti telefonom!
     ― Da, veze su prekinute. Zato je iskoristila ovu priliku da vam se javi. Poručuje vam da su svi dobro. Imaju čvrst podrum koji može odoljeti granatama. Njena majka nije željela napustiti svoje dvorište a sad je već ionako prekasno.
     ― Znači, ne mogu se vratiti kući?
     ― Više ne mogu, na žalost. Mi smo u zadnji čas, kroz polja kukuruza, uspjeli noću prebjeći u Vinkovce. Ponijeli smo samo najnužnije stvari u najlonskim vrećicama. Već su skoro sasvim zatvorili obruč oko Vukovara. Vaši sad moraju čekati do prve prilike.
          Ivo je čvrsto stisnuo slušalicu uz uho. Kad je sugovornik prestao pričati, htio je postaviti puno pitanja ali ni jednu riječ nije mogao protisnuti kroz stisnuto grlo i zube.
     ― Gospodine Horvat? Halo?
     ― Tu sam. Oprostite. A, je li moja curica dobro?
     ― Imam poruku i od vaše kćeri. Kaže da vas voli i da čim prije ozdravite. Halo? Halo? Haloo!?
          Čovjek je spustio slušalicu a Ivo je svoju još dugo držao čvrsto prislonjenu na uho. Signal prekinute linije odjekivao je u uhu kao detonacije bombi i granata koje u pravilnim intervalima padaju na njegovu dušu.
          Kad se malo smirio, bilo mu je krivo što se nije ni zahvalio čovjeku koji ga je nazvao. Rado bi se i ispričao za neuljudno ponašanje i saznao čim više o tome što se događa s njegovom obitelji u Vukovaru. Nikako ga više nije mogao naći jer mu, onako uzdrman vijestima, nije upamtio ime. Preostalo mu je jedino slušati vijesti na radiju i televiziji. Četrnaestog je Vukovar bio već potpuno opkoljen. Tog dana počeo je totalni napad teško naoružanog agresora na grad koji je branila šačica fanatičnih rodoljuba. Radio stanica još je radila. Hrabri mladi izvjestitelj javljao se povremeno s vijestima sa stepenica nekog podruma, uz zvuk detonacija izvana. Vukovar se uspio braniti još tri mjeseca.
          Zadnje što je čuo o svojoj obitelji bili su pozdravi koje mu je telefonom prenio onaj izbjegli Vukovarac. Rat je završio nakon tri i pol godine ali su tek 1997. ekshumirali i identificirali njihove ostatke. Pokopao ih je u Zagrebu, na groblju Mirogoj, pored Vere i Korane.

***
     

     Kad je izgubio Veru i Koranu, mjesecima je plakao svaku večer. Suhog, kamenog lica dolazio je kući a onda se prepuštao očaju. Velika, prazna kuća odjekivala je njegovim glasnim jecajima, ponekad i u gluho doba noći. Gubitak druge žene i druge kćeri popratio je šutnjom. Nije više imao suza. Prvu bol krila je kuća a drugu samo duša.
          Vera i Korana, Ina i Ines. Bilo mu je dosta života. Sve koje je volio bile su mrtve. Ivo je prestao raditi, povukao se od susjeda i poznanika, svojim ogorčenjem i bezobrazlukom odbio je od sebe prijatelje. Zanemario je sve dotadašnje aktivnosti i otkrio dvije nove. Ribolov i alkohol. Propio se. Prestao se prati, brijati i šišati. Uvijek mu je bilo hladno pa je i po najvećoj vrućini nosio isti teški kaput. Uskoro su ga počeli zvati Ludi Iva i polako je ušao u legendu.
     

 . . . . . . . . . .