x

Za djecu

Ivica Smolec

Ako te zanima što radi onaj crni kos na vrhu breze, poslušaj ovdje

Priče, pjesme i malo zabave za djecu




Pažnja! Čitanje je dozvoljeno i odraslima!


Ovo sitno je samo za odrasle, djeci bi to bilo dosadno čitati:


Ove pjesme, pjesmice, priče i drugo za djecu besplatno nudim za zabavu na internetu.
Neki sadržaji su primjereniji (ili zanimljiviji) starijoj a neki mlađoj djeci.
Trudim se da sve ovdje bude vedro ali, po mogućnosti, i edukativno i da nosi moralnu pouku.
Neke od ovih pjesama i priča su izvođene na priredbama, natječajima kao što su Lidrano i Croatiada u Mađarskoj, čitane na radiju, tiskane u časopisu i u knjizi.
Koriste se i za pomoć pri liječenju djece oštećenog sluha u Poliklinici SUVAG u Zagrebu.

Kopiranje poezije, proze i drugih autorskih radova dozvoljeno je jedino za privatnu upotrebu,
BEZ IZMJENA, KOMPLETNO, S ORIGINALNIM NASLOVOM I S NAVEDENIM IMENOM AUTORA!
U tom obliku i na taj način radovi se smiju stavljati na nekomercijalne stranice, blogove, forume...
Dozvoljena je besplatna upotreba i u edukativne i slične svrhe ali ne komercijalno.
Za to se, molim vas, javite autoru preko stranice za kontakt, kao i za korištenje sadrzaja za čitanje ili recitiranje na priredbama i natječajima.

Želite li sadržaje umnožavati, na bilo koji način komercijalno distribuirati pjesme ili priče, tiskati, uglazbljivati, podrazumijeva se da je neophodan kontakt radi dogovora. Upotreba tih materijala koja nije u skladu s navedenim podliježe Zakonu o autorskom pravu i moralnom pravu vlasnika.

1

Čupko

Psić Čupkić

Jedan mali psić morao je živjeti sam, jer su ga potjerali od kuće. Nisu ga željeli hraniti jer su već hranili njegovu mamu. Zato su ga odvezli autom daleko, daleko, i izbacili ga na ulicu. Njegova mama je dugo cvilila od tuge za njim. I on je cvilio od tuge za mamom i od straha. Sad je morao živjeti sam. Bio je još mali i svega se bojao. Bježao je od djece koja su ga htjela tući i gađala ga kamenjem. Bilo mu je hladno i bio je gladan.


Ponekad bi pronašao u smeću nekakvu kost. Zgrabio bi ju i pobjegao s njom na livadu. Mislio je da će ga netko tući jer ju je ukrao. Ali kost je bila tvrda, a njegovi zubići slabi. Zato je ostajao gladan. Jako je želio pronaći nekog prijatelja kojem bi se mogao izjadati. Ali prijatelje nije uspijevao naći. Kad bi vidio nekog drugog psa lutalicu, prišao bi mu cvileći i prijateljski mašući repom. Uzalud. Svi su ga tjerali od sebe, režeći i pokazujući velike zube. Jadni psić bi podvio rep pod noge i bježao, spašavajući svoj život.


Svakog dana bio je sve gladniji i sve slabiji. Već je jedva hodao od gladi. Znao je da će uskoro uginuti. Kad bi pao mrak, tražio je kakvo toplo mjesto gdje će spavati. Još nisu došli topli dani. Ponekad je još padao snijeg. Gladno malo psetance bilo je sretno kad god je pronašlo kakvu kartonsku kutiju u kojoj može provesti noć.


Jednog jutra je Alan krenuo u školu, s torbom na leđima. Zviždukao je veselo jer je bio ispavan i dobro je doručkovao. Putem je, po navici, udarao nogom kamenčiće, papire, kutije. Kad je opalio nogom po jednoj kutiji uz cestu, iz nje je isteturao mršavi čupavi psić, cvileći uplašeno. Alan je od iznenađenja prestao zviždukati. Pa što je sad ovo!?


Psić nije bio lijep. Bio je mršav i prljav. Za njegovu čupavu dlaku uhvatili su se čičci i smeće. Pokušao je pobjeći da ga Alan ne udari nogom no nije imao snage. Ali Alan ga nije htio udariti. Vidio je da je jadna životinjica napola mrtva od gladi i hladnoće. Uzeo ga je u ruke i vratio se kući. Kod kuće je bilo toplo. To je bilo prvi put da Alan ne dođe u školu.


Napušteni psić

Uzeo je iz kupaonice veliki ručnik, smotao ga malo i stavio u ugao predsoblja. Na ručnik je stavio psića. U svoj šareni tanjur nalijao je mlijeka i stavio ga pred siroče. Gladni mališan pohlepno je posrkao mlijeko a zatim je od zahvalnosti stidljivo mahao repom. Alan ga je pomilovao po glavi i leđima. Psić se namjestio na topli ručnik i, iscrpljen, zaspao.


Kad su se mama i tata vratili s posla, nisu odmah ni primijetili da netko spava u kutu predsoblja. Alan im je tada ispričao što se dogodilo. Bojao se da će psića otjerati a njega izgrditi. Stvarno su isprva bili ljuti. Zatim su otišli u sobu i nešto tiho razgovarali. Onda su izašli i mama je pitala:


- Alane, bi li ti htio da ga zadržimo?


- Da, mama! - viknuo je sretno i objesio joj se oko vrata.


- No, dobro. Tata se slaže. Sutra ga vodimo k doktoru. Moramo biti sigurni da nema neku zaraznu bolest. Mršav je i prljav, skoro je uginuo. Čim malo ojača, okupat ćemo ga i cijepiti.


- Zvat ćemo ga Čupko, može? - povikao je Alan. Mama se nasmiješila.


- Može, sine, ako ti tako želiš.


Veterinar je pregledao Čupka. Čupko nije imao zarazne bolesti. Čim se oporavio i ojačao, okupali su ga i počešljali. Sad je to bio prekrasan psić, dobar i pametan. Nije više cvilio za svojom mamom. Volio je cijelu svoju novu obitelj. A Alana je obožavao.


© Ivica Smolec, 2005.


Na početak stranice


2

Igraj se s Čupkom i hrani ga






Stavite strelicu na gumb more, kliknite na lopticu da biste ju uhvatili, povucite ju iznad Čupka a onda opet kliknite tipkom miša da ju ispustite. Čupko će ju pokušati uhvatiti. Možete mu ju uzeti i ponovo baciti, on se neće ljutiti jer se voli igrati. Ako imate zvučnike, čut ćete kako Čupko veselo laje.


Ako kliknete na kutiju sa psećim kolačićima s lijeve strane, izvući ćete jedan. Povucite ga iznad Čupka, ponovo kliknite mišem da ga ispustite i Čupko će skočiti i pojesti ga.


Jednog drugog Čupka, koji nije imao toliko sreće, možete vidjeti ovdje.

Taj drugi Čupko nije uspio odrasti, pa nikad nije stigao pronaći prijatelje koji bi ga voljeli i igrali se s njim.



Na početak stranice


3

Čupko, ja i limunada



Sačuvao sam fotografiju kao uspomenu na taj događaj. Slika nije baš dobra, stara je, a ni fotići tada još nisu bili jako kvalitetni. Sad, kad smo odrasli, izgledamo prilično drukčije pa sam zato na slici napisao koji je Čupko a koji sam ja.

Jednom davno, u kafiću u gradu,

moj pas i ja pili smo limunadu.


Čupko je bio mlad, skoro štene,

čak puno mlađi od mene.


Ja sam nosio kratke hlače

a on, zamislite, niti gaće!


Tad još baš nisam gledao cure,

činilo mi se da se dure.

 

Uživao sam u limunadi

i krišom gledao što Čupko radi.


U jednom trenutku, jezivom, strašnom,

vidim, repom maše kujici s mašnom.


Naravno, durila se, podigla nos,

isplazila jezik, jaki štos!


A curica s kojom je bila mlada dama

u prolazu podigla nos i sama.


K'o da nas se to ništa ne tiče,

Čupko i ja smo nastavili srkati piće.


---


Od tada je prošlo ohoho ljeta,

ta curica Lana je postala teta.


Čupko i Maša su skupa u dobru i zlu,

kad vidiš njega i ona je tu.


Ne znam kako vaše žene

al' moja Lana se ne duri na mene!


Sad zajedno živimo u ovom gradu

i često odemo na limunadu.


Društvo nam prave dva psića lijepa,

dvije sretne njuškice i dva repa.


© Ivica Smolec, 2007.
(2007. recitirano na Radio Martinu;
2010. recitirala na Lidranu Lea Hreljac iz Osnovne škole Podmurvice, Rijeka;
2012. recitirao Tomislav Vinak iz 4. razreda osnovne škole iz Lukovišća (Lakócsa), pod mentorstvom učiteljice Ane Popović Biczak na državnom natjecanju
mađarskih Hrvata "Croatiada" u gradu Baji i osvojio prvo mjesto)



Na početak stranice




Ako ti se sviđa ovdje, klikni mišem, obavijesti druge:


4

Mašnica Leptir Mašnica


Ina i Tino su se voljeli igrati na livadi. Jednog dana vidjeli su u travi veliku zelenu gusjenicu. Bila je dlakava i izgledala je strašno.


caterpillar

- Bljak, kako je ružna! Zgazit ću ju! - viknuo je Tino.


- Nemoj, Tino, pa nije ti ništa skrivila. Igrat ćemo se malo dalje. - rekla je Ina.


Uspjela ga je nagovoriti da pusti gusjenicu na miru.

Navečer je Ina pričala tati o toj gusjenici i kako ju je Tino htio zgaziti. Tata je uzeo s police jednu knjigu i rekao Ini da mu sjedne u krilo. Knjiga je bila puna slika. Tata je okretao listove

dok nije pronašao ono što je tražio. Pokazao je Ini slike. Na jednoj slici vidjela je strašnu zelenu gusjenicu koja je sjedila na listu. Na sljedećoj slici gusjenica se omatala nekakvim tankim koncem. Kao da joj je hladno ili kao da se željela sakriti. A na zadnjoj slici je iz tog smotuljka u kojeg se sakrila gusjenica izašao prekrasan šareni leptir.


- Što je ovo, tata! Otkuda sad ovaj lijepi leptir? Pa gdje je ona užasna gusjenica? - zbunila se Ina.


Tata joj je objasnio.


- Vidiš, mišiću, gusjenica se pretvorila u leptira. To nije čarolija, to se tako stvarno događa. Ako netko zgazi ružnu gusjenicu, to je isto kao da je zgazio lijepog leptira u kojeg bi se ona pretvorila.


Nakon nekoliko dana Ina i Tino su se opet igrali na livadi. Sjedili su u travi. Tino je štapom kopao rupu u zemlji a Ina je napravila vjenčić od tratinčica i maslačaka i stavila ga na glavu.


- Gle, Tino! Sviđa li ti se moj vjenčić?


Kad ju je Tino pogledao, začudio se.


- Stvarno je lijep! Ali, otkuda ti sad ta žuta mašnica na glavi? Pa nisi ju imala malo prije. - rekao je.


- Kakva mašnica? - začudila se sad i Ina.


- Pa ova! - rekao je Tino i prstom htio dodirnuti mašnicu.


Ali čim je došao prstom do nje, mašnica je - odletjela! Kad ju je Ina vidjela, pljesnula je rukama i veselo povikala:


- To je ona tvoja ružna gusjenica koju si htio zgaziti! Ja sam ju spasila! To je moja Mašnica!


Ispričala je zbunjenom Tinu što je vidjela u knjizi i što ju je tata naučio.


A žuta Mašnica s plavim i bijelim točkama na krilima je malo kružila iznad njih a zatim odletjela dalje, i još dalje, sve dok ju više nisu mogli vidjeti.


© Ivica Smolec, 2005.



Na početak stranice




5

Kako je nastradala Zuki



Tri najbolje prijateljice, vinske mušice Zuki, Zuzu i Zumba družile su se po cijeli dan. Izvodile su svakakve vragolije. Ponekad su činile i gluposti. Najviše su voljele iz čaše srknuti vina pa su letjele oko kuća i tražile priliku za to. Mogle su namirisati vino već iz daleka.


Striček Joža je sjeo nakon ručka u vrt da u hladu popije čašu vina. Dobro se najeo pa je zadrijemao. Pred njim je na stoliću stajala još dopola puna čaša. Tri mušice nanjušile su vino i doletjele tiho, da ih nitko ne vidi i ne čuje. Sakrile su se iza jednog lista i provirivale.


― Zaspao je! Nema nikog drugog u blizini. - šapnula je Zuzu.Vinska mušica Zuzu


― Idemo, što čekamo? - upitala je Zumba.Vinska mušica Zumba


― Juriiiš! - rekla je Zuki malo glasnije.Vinska mušica Zuki


Sletjele su na rub čaše i oprezno se spustile do vina. Lizuckale su i pijuckale dok im se nije počelo vrtjeti u glavi. Najviše je na vino navalila Zuki. Toliko se napila da se u jednom trenutku poskliznula i skoro pala u vino. Prijateljice su ju jedva spasile, uhvativši ju za noge.


― Dosta smo popile. Idemo, dok se još nismo utopile. - šapnula je Zuzu.


― Idemo, što čekamo? - upitala je Zumba.


― Idite vi, ja ću ostati i popiti još malo. - glasno je rekla Zuki.


― Ššššš! Tiše! - šaptale su Zuzu i Zumba.


Kad su vidjele da ne ide drukčije, uhvatile su Zuki za noge i uzletjele s njom dalje od vina. Zuki se bunila i ritala.


― Ma pustite me, što vam je! Mogu ja i sama letjeti.


Pustile su ju i stvarno je sama nastavila letjeti za njima. Ali, kakav je to bio let! Zuki je letjela u krugovima, pa na leđima, pa naglavačke. Stvarno se jako napila! Kad je pokušala letjeti natraške, sudarila se s jednim listom i počela padati. Opet su ju prijateljice spašavale hvatanjem za noge. Zuki nije bila zabrinuta. Štoviše, cijelo vrijeme je pjevala.


― Život je lijep, tra-la-la!


Iznenada je iz granja izletio vrabac i progutao Zuki. Zuzu i Zumba su se brzo sakrile, dršćući od straha.


― Ovo je užasno! Pojeo je Zuki. - rekla je Zuzu.


― Toliko se napila da ga nije vidjela na vrijeme. - rekla je Zumba.


― Ja više nikad neću piti vino. To je preopasno.- rekla je Zuzu.


― Ni ja! - rekla je Zumba.


I od tada dvije prijateljice nisu više ni okusile vino. Probale su voćni sok i zaključile da je puno bolji i slađi.



© Ivica Smolec, objavljeno u časopisu "Spark" br. 8, u rujnu 2005.



Na početak stranice


6



ProljećeZeko



Teče kroz šumu rijeka mala,

donosi vijesti iz daljine.

Dva siva zeca kraj vode stala

zagledana u njene dubine.


"Proljeće"

proljece-djecja.mp3

Bućkaju vali novosti nove

o svemu novom što je u svijetu.

Neće se, kažu, smrzavat više,

jure u susret novome ljetu.

6a

Zečiću, skači, radost ti nosim,

prošli su dani zime i leda,

na rubu šume šafrani cvatu,

sunce nas toplo odozgo gleda!


Sutra će listat' grmlje i trave,

opet će zelen biti tvoj dom,

vidjet ćeš opet marljive mrave,

ustat' će medo, snen, blag i trom.


Gle, cvatu li to već cica-mace?!

Već pupa vrba pod kojom čučiš!

Prošla je zima, bit će i hrane,

znam, zeko, da se po zimi mučiš.


Poljubi svoju zečicu ženu,

vidim, od sreće drhti ti rep,

a kada mali zečići dođu

šapni im, djeco, život je lijep!



© Ivica Smolec, 5. ožujka 2008.


Na početak stranice


7



Cvergo

Cvergl mali Cvergl mali Cvergl mali Cvergl mali Cvergl mali Cvergl mali Cvergl mali Cvergl mali Cvergl mali Cvergl mali Cvergl mali Cvergl mali Cvergl mali Cvergl mali Cvergl mali Cvergl mali Cvergl mali Cvergl mali Cvergl mali Cvergl mali Cvergl mali Cvergl mali Cvergl mali Cvergl mali Cvergl mali Cvergl mali Cvergl mali Cvergl mali Cvergl mali Cvergl mali Cvergl mali Cvergl mali Cvergl mali Cvergl mali Cvergl veliki



Kad je Cvergo došao na svijet već je imao brkove. Crne, dugačke brkove. Pitate se, kakvo je to bilo dijete?! Čudovište? Ma ne, Cvergo nije bio ljudska beba, on je bio beba-riba. Beba-riba može imati brkove čim se izlegne, pogotovo ako je to beba patuljastog somića. Čak i ako je curica!


Njegova mama je u jezeru snijela puno jajašaca iz kojih su se izlegli Cvergo i stotinjak njegove crne braće i sestara. Da, da, ništa čudno da ribica ima stotinu braće i sestara. Nije to kao kod ljudi. Kod ljudi se ponekad dogodi da mama rodi dvojčeke ili čak trojčeke, ali mama riba može imati stotinu beba odjednom. Pa zamislite si samo da mama-čovjek ima stotinu beba. Kako bi ih hranila, tko bi sve njih čuvao i prematao! E, ali Cvergova mama nije imala tih problema. Njezinih stotinu beba odmah se počelo samo brinuti za sebe. Sami su pronalazili sitne listiće vodene trave, razne mrvice, sićušne bubice i mekano voće koje bi palo u vodu. Da ih ne bi bilo strah same, plivali su svi u grupi. Tamo gdje je prolazilo jato od stotinu crne braće i sestrica izgledalo je kao da neka crna mrlja putuje kroz vodu. Svi su imali na sebi po tri oštre bodljice koje bi mogle ubosti svakog tko bi im htio nauditi. Zato su bili i prilično hrabri za takve mališane.


Veselo društvo brzo je raslo. Bili su proždrljivi, puno su jeli i ubrzo su već bili veliki kao bomboni. Kad bi netko od njih pronašao kakvu hranu, svi bi navalili na nju. Ali sad su mogli još više pojesti pa su još brže rasli i jačali. Kad je Cvergo bio velik kao ključ od vaših vrata, bio je već tako hrabar da se odvojio i plivao sam. Doduše, ne predaleko od drugih. Kad su to vidjeli ostali, i oni su se odvažili malo udaljiti. Sad više nisu izgledali kao crna mrlja u vodi.


Konačno, jednog dana je Cvergo zaključio da će više slasne hrane pronalaziti sam pa se potpuno odvojio od obitelji. Hrabro je krenuo u dublju vodu, na dno. I stvarno, tu je nalazio više hrane ali i više uzbuđenja i pustolovina. Tu je bilo mračnije, među vodenim biljem, i netko plašljiv brzo bi pobjegao u plićak. Ali ne i Cvergo! Sad je već bio velik kao tubica paste za zube, s velikim brkovima. Bodlje su mu također narasle, izgledale su kao igle kakvima se šiju gumbi na košulju. Kad bi god bio u opasnosti, prijeteći bi raširio bodlje. Njima je uplašio čak i veliku ribu štuku koja ga je htjela pojesti. Uzalud joj njeni oštri zubi i velika usta!


Cvergo je uživao. Šetao je cijelim jezerom, otkrivao njegove podvodne tajne i zanimljivosti. Nije bio baš društven, pa je bez pozdrava prolazio pored drugih riba, kornjača i žaba. Najsretniji bi bio kad bi u šetnji naišao na kakvog mekanog crvića ili glistu. To bi mu bio najslađi ručak.


Jednog dana naišao je na Piku. Kako mu se sviđala ta brkata crna djevojka! Motao se oko nje i sav sretan vidio da se i on njoj sviđa. Upoznali su se i od tada zajedno šetali i tražili hranu. Kad su dobili stotinu beba, ponosni tata Cvergo je već bio straaašno velik, kao kuhača. I ničeg, ama baš ničeg i nikog se više nije bojao.


© Ivica Smolec, 2005.



Na početak stranice


8

Hrani Cverga

my pet!





Stavite strelicu na tubicu s hranom za ribe, koja se nalazi s lijeve strane akvarija, kliknite na nju da biste ju uhvatili, povucite ju iznad vode a onda opet kliknite tipkom miša da istresete iz nje hranu.


Cvergo će pojesti sve, koliko god mu hrane usipate.





Na početak stranice


9



Prva ljubav?


Završila je škola i ljeto me zove,

lijepi dečki ulicama osmijehe mi love.

Navukla sam danas traperice nove

i budna sam krenula ostvariti snove.


Prištić taj me muči al' nije to smak svijeta,

nestat će on s čela i prije kraja ljeta.

Ovaj što se smiješi, taj prištić i ne gleda,

nehajno me pozdravlja i na klupu sjeda.


Zaljubljen mu pogled i osjećam se fino.

Iz neba u rebra – zove me u kino!

Mama mi je rekla: "Pazi s kim se družiš,

nemoj se zaljubiti da se ne rastužiš!"


Al' kako da odbijem ove plave oči?!

Neću moći zaspati barem još tri noći!

Stariji je od mene, završio šesti!

Kad bih bila mačkica, počela bih presti.


"Razmislit ću", rekla sam, "vidimo se sutra!"

Znam da neću spavati ovu noć, do jutra.

Ustala sam sa te klupe i pobjegla žurno.

Ovo ljeto, čini se, bit će zbilja burno!



© Ivica Smolec, 28. lipnja 2008.
(recitirala na Lidranu 2012 Marta Samardžić iz Osnovne škole Podmurvice, Rijeka)



Na početak stranice


10




Djevojčica i dúga


Pod crvenim nebom crvena staza, zarasla u drač.

Bosim nogama kamenčiće gazim. Je li to moj plač?


A šuma šûmi na sve jačem vjetru, kroz šum je prasnuo grom.

Slap se izlio iz nebeskog jezera, u granju je nastao lom.


Haljina mi je mokra, i kosa, hladno je, posve sam sama!

Urliče vjetar u krošnjama crnim, na stazu se spustila tama.


Pomalo, strašna oluja se smiri i iz potpunog mraka,

u nestvarnom mûku, stazu obasja prva sunčeva zraka.


Svjetluca staza pod šarenim nebom moje čežnje i tuge.

I učini mi se, bosa i blatna, prošla sam ispod dúge.


Svečanu tišinu u šarenoj šumi ogrebao je smijeh crne vrane

a iza mene, kapi svih boja na stazu padaju s grane.


........


Probudi se, zlato, sve je u redu, noćna te mučila móra!

Evo, gledaj, crveno je nebo, već je svanula zora.


Nisi me trebala buditi, mama, sanjala sam lijep san!

S tužnim osmijehom na znojnom licu djevojčica je pozdravila dan.



© Ivica Smolec, 27. travnja 2007.
(recitirano na "Goričkim večerima" 2007.;
tiskano u zbirci za odrasle "O ljubavi i tuzi - pjesme i priče" 2009.)




Na početak stranice


11



Zbog žurbe zbunjena pjesma


(Nadam se da ćete razumjeti što je Alan htio reći.)



Igra mi se na žurinje,

za juhak gutam ručicu,

pazuham se ispod pere

pa namajem vučicu.


Žulja mi se jako zbiri,

gnjavi, nemoj mamati!

Prijaju me čekatelji,

kupamo se ideti.



© Ivica Smolec, 2. kolovoza 2009.



Na početak stranice

12


kukica
Plavi tata

Na početak stranice



Ako ti se sviđa ovdje, klikni mišem, obavijesti druge:


13



Pjesma o bajci o psiću kralju


Ako te zanima, ispričat ću ti bajku,

jednu čudnu bajku o napuštenom psiću

koji se, ponekad, pretvarao u kralja.

A možda si već čula tu priču?!


Ni sam nije znao da on to može,

bio je to psić mršav i preplašen.

Ali, kad bi skoro već umro od gladi

tom svojom moći bio bi spašen.


Psić - kralj

Tamo gdje je cvilio taj četveronožac

najednom bi se stvorio pravi kralj s krunom,

nasmiješenog lica, s debelim trbuhom,

s vrećom hrane, poslastica punom.


I svoj bi djeci, šećući ulicom,

iz vreće davao čokolade i kolače.

Dosta bi, pritom, i sam pojeo

al' nahranio bi i napušteno mače.


A čim bi podijelio sve što je imao,

nestalo bi debeljka i njegove krune.

Kao da tu nikada nije ni bilo

dobroga kralja i vreće pune!


Na tom bi mjestu vidjela psića

kako kraj prazne vreće stoji.

Napuštenog psića što plače za mamom,

što tužno cvili jer svega se boji.

Ako stavite strelicu miša na tužnog psića,
pretvorit će se u kralja.

© Ivica Smolec, 30. siječnja 2010.



Na početak stranice


14



Shakira se sakrila u najlonsku vrećicu
My cat Shakira

Moja šašava mačka

(Pjesma o Shakiri)


Moja je mačka čudno stvorenje,

gotovo cijeli dan ona spava

a kad se smrači i vrijeme je za leći,

od njezine jurnjave zaboli glava.


Igra se po sobi da lovi miša

a miša nikad vidjela nije.

U nuždi ščepa nečiju nogu

a zatim se u prvu ladicu skrije.


A tek kad glumi da je ptica

pa leti s ormara na krevet!

Baš ju briga što mogla bi pasti

jer ima života devet.


Kad digne rep i pogrbi leđa,

polako priđe na vrhovima šapa,

to znak je da ju maziti treba,

od nježnosti se sva rastapa.


Od milja ju zovem mačketinom

iako je prilično sitna.

Ma, volim ja tu šašavicu,

veličina nije bitna!


©Ivica Smolec, 4. ožujka 2010.
(Recitirano na Radio Zelini, 13. listopada 2011.)

Shakiru možete hraniti i igrati se s njom. Pokušajte sami naučiti kako! Ako želite da iskoči iz košare, kliknite na nju. Ako želite da se vrati, kliknite na košaru. Ostalo, hranjenje iz konzerve i igru s lopticom na štapu, naučite sami!




Na početak stranice


15



Šareni svijet


Plave krave

15a

Ako uspijete svinju nekoliko puta za redom brzo kliknuti, povaljat će se po blatu i sva će se isprljati. Uzmite iz pribora sprej i začas će opet biti čista.

Drvene bojice iz ladice izvukao Luka,

a zatim mu za bojankom posegnula ruka.

Pred očima njegove začuđene majke

počeo se stvarati šareni svijet iz bajke.


Livada puna plave trave,

marljivo ju pasu lijepe plave krave.

Pored njih konjić, čudna neka vrsta,

griva mu siva a smeđa leđa.


Sasvim roza koza i tri žuta truta

začuđeno ih gledaju sa žuta puta.

Puna crnog cvijeća neka bijela zdjela,

oko koje leti crno-bijela pčela.


Na kraju dvorišta je stara sinja škrinja

iz koje viri strašljivo krupna sinja svinja,

jer tu je prošetao opasni bež jež.

Kad ga je vidjela, u škrinju svinja - bjež!


Dva svijetla pijetla smiju se tome

jer to je zbilja smiješno, bome!

Dok prolaze tri ozbiljne sure pure,

pijetlovi im viču: "Gle'te svinju, cure!"

15b


Igraju se lovice na rubu crne šume

zeleni jeleni i jako crna srna.

S drveta ih, s visoka, gleda oker koka,

i s klempavim ušima oker koker španijel.


Hajde, Luka, i dobrog vuka oboji u žuto,

kad je kao limun žuto i to janje ljuto!



© Ivica Smolec, 3. siječnja 2011.




Na početak stranice


16


Škakljivi gumb

(gumb = dugme)


- Joj, strašno me svrbi , molim te, klikni me mišem, ali samo jedanput!


škakljivi gumb



Na početak stranice


17


Tinčica i slačak


Na početak stranice


18

Princeza

Ova priča nalazi se i na mojoj stranici "Kratke priče" (za odrasle), tiskana je u jednom časopisu i u jednoj knjizi za odrasle. I, sviđa im se! Ali, primijetio sam da se sviđa i starijoj djeci pa ju stavljam i na ovu stranicu. Hmm, ma vi, djeco, najbolje znate je li ovo priča za vas, zar ne?


Popravila je nabore svoje haljine i namjestila se udobnije na klupi. Pogled joj je šarao površinom bistrog jezerca kojim su klizili labudovi, ponosno uspravljenih elegantnih vratova. Nije ih skoro ni primjećivala, misli su joj bile negdje drugdje. Povremeno bi okrenula ljupku glavicu i stresla njome da s očiju makne smeđi pramen koji joj je zaklanjao pogled na stazu između drveća. Ova kopča za kosu nije baš dobra, morat će reći guvernanti da joj nabavi bolju.


Dugo je tako sjedila u iščekivanju. Kad se pojavi, željela je izgledati lijepo, poželjno, zamamno, da ne odbije od sebe nečim njegovo ponosno srce. Jer on nije bilo kakav princ, on će izabrati samo neku ravnu sebi. Znala je da ga je dostojna, samo neka joj pruži priliku da mu to dokaže. Znala je da je lijepa ali zadivit će ga ona i drugim svojim osobinama od kojih ne svjetluca samo oko nego i srce. Da je pametna, svi su ju u to uvjeravali. Uvidjet će i da je ponosna kao što princeza i mora biti. Kad ju odvede u svoj dvorac, dokazat će da je čast obostrana.


Možda je malo premlada za udaju ali je spremna. Konačno, lijepi prinčevi ne nalaze se tako lako, ne jašu svaki čas ovim parkom.


Sunce se spustilo na brda, žabe su započele razgovor. Stazica je utonula u sjene, tiha. Nikakvog topota kopita. Izgleda da on ni danas neće proći ovuda. Nije važno, čekat će ga ona i sutra, i preksutra, i koliko god treba. Kad dođe, bit će spremna.


Iz tih misli prenula ju je škripa starih daščanih vrata i nježni tatin glas.


- Princezo, dođi, kupus je kuhan!


Uznemirile su se patke u mlaki i počele se glasati, a ona je uzdahnula, ustala sa panja, popravila haljinicu da se čim manje vidi zakrpa i krenula na večeru. Ipak je još jednom bacila pogled na stazu koja se gubila u tami između prašnog grmlja i osušenih akacija.


© Ivica Smolec, 2006.
(tiskano u časopisu Udruge umjetnika "Spark" br. 9
i u knjizi "O ljubavi i tuzi - pjesme i priče", 2009.)


Na početak stranice


19

Psssst! Tajna!



Kad je već ovaj gumb s desne strane pronađen, moram ti nešto šapnuti.
Psst, dođi bliže.

Gumb s tajnom

Čuj, nemoj nikome pokazati gdje je taj gumbić!
Zato jer on skriva jednu tajnu za koju ne bih volio da svi saznaju.
Može? Nećeš nikom reći? Ako ga klikneš mišem, pazi da te nitko ne vidi! Hvala ti!

Ako sa strane padaju jagode, isto pazi da ne vide što radiš. One su tužibabe!



Na početak stranice


20

Moj braco


Moj braco pelene nosi,
moj braco još nema zube.
Ni hodati on još ne zna,
puzi po podu k'o bube.

Moj braco pričati ne zna
al' smije se na sav glas,
k'o da ga netko škaklja,
čim vidi nekog od nas.

Kada je loše volje,
dere se ili plače,
al' čim mu damo dudu,
zaspi uz nju k'o mače.

Ta duda čini čuda
k'o da je jako fina.
Čim ju moj braco vidi,
za njom mu curi slina.

Moj braco je najljepša beba
i svima se jako sviđa,
a najviše jednoj curici bebi
s kojom se ponekad viđa.

© Ivica Smolec, 14. rujna 2012.



Na početak stranice


21

Klikni mišem u kružić pored svog odgovora


ŠTO TI SE NAJVIŠE SVIĐA OVDJE?

(Anketa je otvorena 16. srpnja 2012. godine)

  

Možeš tamo i napisati nešto, u prostor za komentare. Možeš napisati i da ti se najviše sviđa nešto čega ovdje nema za izabrati.

free polls

Profesorica Ivana Jurjević-Grkinić radi kao audiorehabilitatorica u Poliklinici SUVAG u Zagrebu s djecom koja su rođena oštećenog sluha pa zato imaju i problema s govorom. Veseli me što ove pjesme i priče koristi u radu s tom djecom koja su, kaže, "neobično zahvalna čitalačka ali i slušalačka publika". Profesorica kaže, također, da je priroda podarila toj djeci posebnu emotivnost koja im omogućuje da uživaju u ritmu stiha ili rečenice čak i kad ne razumiju neku riječ. 

Priče i pjesme za djecu objavljene na ovoj stranici dozvoljeno je koristiti na Lukinim portalima za djecu i za bebe.

Igre sa životinjama, ljubimcima, napravio je bunnyhero. Ja sam ih samo adaptirao za ovu stranicu. Thank you, bunnyhero!

Moji radovi, osim priča, pjesama, izrade i aranžmana cijele stranice: fotografija malog crnog psića, video (i crtež) "Čupko, ja i limunada", video "Plavi leptir", fotografija (i okvir) obitelji tikvica, crtež u kojem se psić pretvara u kralja, fotografija Shakire u najlonskoj vrećici, video s recitiranom pjesmom o Shakiri, crtež plavih krava, fotografija i aranžman Tinčice i Slačka, anketa...

22

Posjetitelji iz 114 država (do siječnja 2014.):


free flag counter ivica.info

 


   nasmijanih i ozbiljnih trenutno ovdje.

Ukupno posjeta isto takvih iz 114 država je do sada bilo ovdje pa otišlo dalje.

 

Ako ti se sviđa ovdje, klikni mišem, obavijesti druge:


Na početak stranice


Zadnje uređivanje 11.2014.  ▬  Page Rank ▬  ivica.info Webutation  ▬  Ispravan CSS! Ispravan XHTML 1.0 Transitional dokument!  ▬  © 2004 -2014. Ivica Smolec